Hello ... odlučila sam pokušati sa tipkanjem postova na mobu ... kao da tipkam neke kilometarske poruke koje su mi zadnjih par dana postale full zabavne. Trudit cu se ispraviti sve tipfelere kasnije ali ako ne uspijem... ako nesto promakne sorry. Zbilja želim biti prisutna, okrenuti ovo sve na novi level,a zbilja ne stignem zabavljat se s laptopom jer je on izvor najbolje zabave za baby K. I kad ga mama pogleda postane njena opsesija.
Zadnjih dana su se događale neke full zabavne stvari, neke stvari koje te natjeraju da se osjećaš onako kao da si u nekoj orange zoni (koja je korak do red zone) ... zabavno! Nakon svih peripetija koje se dogadaju zadnjih dana, to je nesto sto te probudi, pokrene možda... ne znam .. ali osjećaš se kao osoba! Neki zabavni razgovori kakve nisam vodila već predugo. To je bio neki moj prošli život, nadmudrivanja,polemike i rasprave. Istraživanje druge osobe ... jedino što prije nisam svoja razmišljanja prosipala na pladnju kao što je to sada slučaj ... ali reklo bi se neki novi level, ili je sugovornik drugačiji ... intrigira me! Sve je nekako easy, novo, on the edge for me !
To je sve zbog te monotonije kojoj težim kao osoba! Normalne stvari su mi edgy! What a person huh?
Život u Njemačkoj je bag full of shitt! Znaš onako znala sam da bude teško, znala sam da će se mnogi kompromisi morat napravit ALI ...ne znam koliko teško više se može izdržati. Najgore mi je kad D. Dođe doma s posla i totalno je razočaran danom, ljudima, odnosima, nedostatkom profesionalizma. To me dotuče. On ne dođe doma s jednom stvari ... nope. On ih samo nabroji i onda meni (osobi koja svaku info premeće po glavi barem pola sata) to traje do sljedećeg petka!! Ako nešto znam onda je to da D. Obožava posao koji radi, da je profesionalan i pažljiv, da ima široku sliku svega što se događa (konkretno vezano za posao ne za međuljudske odnose), vodi brigu oko najsitnijih detalja .... a u zadnje vrijeme primjećujem da mu neke sitnice prolaze ispod radara. Jedino objašnjenje koje imam za to što se događa su te neugodnosti jednom tjedno koje ga drže rastrrsenim i u konstantnom iščekivanju nekog outbursta! D. Nije tip koji voli takva radna okruženja ... što je normalno!
Slušam njegove horor priče jednom tjedno i imam flash backove na svoje radne dane prije trudnoće. Koliko je užasan osjećaj kada misliš da nemaš kamo, kada si zarobljen, kada ne možeš disati, kada se praviš da si netko drugi, kada pred osobama koje su dno dna spuštaš glavu i vičeš hvala jer je to politika firme ... a tebi treba ta para jer kredit, jer stan, jer kruh, jer kava i cigara ...
Neki dan mi je završio porodiljni dopust ... baby K. Je napunila godinu dana!! Ja sam još i ranije otišla na komplikacije zbog mog cijelog stanja i teškog fizičkog napora koji se događa na mom poslu ... Nisam radila od 4.9.2019. Danas je 24.4.2021. !!! Po svim pravilima na posao bi se vratila negdje krajem 5. Mjeseca (dok se iskoriste godisnji itd.) Samo ću Vam reći da bih sada, da nismo došli u Njemačku, vjerojatno već lagano bila na tabletama za smirenje zbog same pomisli da se moram vratiti na taj režim, zbog pomisli da će mi netko ponovno oduzet slobodu i natjerat me da vičem hvala osobama koje nisu zaslužile niti jednu riječ iz mojih usta.
Razumijem kako se D. osjeća petkom. Razumijem koliko ga to pogodi pogotovo zato što smo ovdje. S druge strane, baš zato što smo ovdje on si ne dozvoljava razmišljati o tome duže od par sati jer ovdje D. Može danas reći oke hvala na suradnji i doviđenja, okrenut se, pokucat na druga vrata i reći hvala Vam na pruženoj prilici, veselim se suradnji s Vama!! To je ono što nam sve ove usrane dane koji se događaju nekako opravda. Mogućnost, prilika, dostupnost, jednostavnost! Zbog toga smo se okrenuli i otišli iz divne nam Hrvatske. To trebamo iskoristit.
Trenutno se osjećam totalno bespomoćno i bespotrebno. Doma sam po cijele dane i dozvoljavam si dane kada ne kuham, ne usisavam i ne perem suđe. Ni sebe mi se neda oprat jer sušenje kose je postala noćna mora (narasla je masu a ja nisam navikla na tak dugu kosu!!). Padam u te neke mini depresije jer mi se neda ni izaći iz stana. Čekam da se nešto dogodi kao i da ja odjednom dobijem volju i želju za disanjem, pokretanjem .... sve vani me zove. Sve. Živim u kući koja skoro pa doslovno ima šumu u dvorištu. Šumu!! Ovoliko ptica nisam čula jako jako dugo. Po cijeli dan taj predivan zvuk. A ja nikako se pomaknuti. Bespomoćno i bespotrebno.
Stalno čekam!!
Nekoliko puta sam čula onu: "Nemoj čekati da bude bolje, napravi da bude bolje!" Ili "Nemoj čekati još ovo ili ono da budeš sretna!!" ... postoji nekoliko verzija toga NEMOJ ČEKATI! a ja samo sjedim i čekam!! Wake up call needed A.S.A.P. !!
Hmmm ovo tipkanje na mobu je komplicirano .... mislila sam da bude lakse .. nope ... hahah ali oke, dat ću i drugu priliku!
Ima li smisla išta što pišem??
Možete li pratiti ovaj cirkus ?
Do sutra ili prekosutra ili tek sljedeceg vikenda .. ne znam, trudim se !! :)
Post je objavljen 24.04.2021. u 07:38 sati.