Pregled posta

Ghetto

Dano mi je živjeti u gradu koji se uspješno razvija u moderni post-istočnoevropski grad, ali koji uspješno živi i svoju povijest.

Koliko god se to nekima u njemu ne sviđalo. Upravo u tome i jest razvoj i napredak civilnog društva. Da glasovi "drugih"
opstanu, a nisu potpuno zaglušeni većinom. Čak i u društvu koje je tu "većinu" ujednoličilo do bola-jer Poljaci su, slično kao
što su doseljenici u Americi izbrisali s lica zemlje autohtonu kulturu, na oltaru tvorenja katoličke jedne i još jedinije Poljske,
izbrisali s lica zemlje svoje vlastite sastavne dijelove, ali više u kulturnom nego fizičkom smislu.

Možda je to bilo potrebno da bi uopće postojali kao nacionalna opcija u realnostima XIX stoljeća. Što bi Hrvatima dalo
da su se držali svoje podjele na evidentno različite etnose Slavonije i Dalmacije? Ili Slovenci Kranjske i Štajerske? Što bi
danas značili Slavonci, Dalmatinci, Kranjci i Štajerci bez država u kojima obitavaju? Poljaci su jedino bili malo ekstremalniji
u brisanju svojih sastavnih, paganskih dijelova.

Ali u Poljskoj, zaborav povijesti si ne dozvoljava ni trenutna katolibanska ultraprimitvnokatolička politička opcija, koja bi se
rado opet poigrala holokausta da samo može. Očito je to iz tridesetgodišnje antižidovske kampanje katoličkog radija "Oca"
Ridzyka, svećenika-medijske prostitutke, kojeg je i poljski presveti Papaštrumpf osobno nagradio za zasluge u upornom progonu
Židova. Ta ista politička i svjetonazorska opcija, kad već ne može sa Židovima, igra se istog sa zdravim razumom vlastitog
stanovništva, a kao žetone koristi žene, majke, kćeri i njihova tijela, kao što ste vjerojatno mogli vidjeti u medijima, jer ljudi
su izašli na ulice, posebno te žene, majke, kćeri.

Igraju se svime, kao ne baš nestašna djeca, jer su previše votke popili tokom par stoljeća da bi mogli biti samo "nestašni",
ali vlastitu povijest, ipak, ne zaboravljaju.

Sirene u podne su me upravo podsjetile na Povijest. Slično je u ljeto, prvog dana kolovoza, sirene u podne.

Jer Varšava kakva je bila do pred kraj Drugog svjetskog rata je umrla dva puta.
a) Ustanak u Ghettu. 19.04.1943.
b) Warszavski ustanak 01.08.1944

a) Počeo je njemačkim "čišćenjem" židovskog geta, kuću po kuću, zgradu po zgradu. Taj dio grada je i danas drugačiji, moderni...
jer nikad nije obnovljen. Tu i tamo neka humka, brdašce u parku sa cvijećem ili bez-ruševine nagurnute na hrpu i zasute. Novo
stanje tog dijela grada se vidi i s moje trenutne pozicije, 12 km zapadno. Novi neboderi, neki još u gradnji, jer od 1944 do danas
tamo nije mnogo izgrađeno. Nije bilo kome obnavljati kuće u Ghettu, čak i da se htjelo. A nije se htjelo.

b) Počelo je masakrom Wole, dijela grada koji je-ili bi bio, radije- između mene na gornjoj slici, i Ghetta. Masakr u kom je hladnokrvno
ubijeno 60-ak tisuća civila, na direktnu komandu Hitlera, koji je upravo izbjegao atentat i trebao je jaku poruku svojim protivnicima, a
i Evropi, da znaju što ih čeka i koliko je sposoban biti nečovječan. To je trebao biti početak potpunog uništenja grada. Koji su spriječili
Sovjeti, jer su se postavili na 50 km istočno od grada i Nijemci su navrat-nanos morali bježati prema Berlinu. Sovjeti se nisu miješali u
Grad, jednostavno su ubijali ili zarobljavali svakog tko bi im pao u ruke bježeći iz njega, kao dio neprijateljske im, poljske, anikomunističke
vojske. Poljaci su, prema nekima glupo i nepotrebno, podigli ustanak da ne bi ispalo da ih Sovjeti "oslobađaju". Pa su žrtvovali cijelu
generaciju (borili su se kad drugih više nije bilo, srednjoškolci i brzo "odrasli" osnovnoškolci) i Grad se nikad nije oporavio. Ovo danas je
neki drugi grad, neki drugi ljudi.

Ja nemam što dodati. Oni su svoje napravili. Na nama je da ostavimo nešto svojeg, boljeg ako znamo.

Već sam ovdje stavljao, u postu Herbert
stihove Zbigniewa Herberta "Izvještaj iz opsjednutog grada", ali nikad mi ne dosade (moj, ne "službeni" prijevod):

Prestar da nosim oružje i borim se kao ostali -

milostivo mi je dano zadnju ulogu kroničara
zapisujem - ne znano za koga - anale opsade

trebam pisati točno, ali ne znam kada je počela
najezda
pred dvjesto godina u prosincu rujnu možda
jučer u osvit
svi ovdje boluju od manjka osjećaja vremena

preostalo nam je samo mjesto privrženost
mjestu
još držimo ruševine crkava duhove vrtova i
kuća
ako izgubimo i ruševine, neće ostati ništa

pišem onako kako umijem u ritmu beskonačnih
tjedana
ponedjeljak: prazni magazini jediničnom
valutom postao je štakor
utorak: gradonačelnika ubile
nepoznate osobe
srijeda: pregovori o primirju neprijatelj
internirao poslanike

ne znamo njihovu lokaciju to jest mjesto
kazne
četvrtak: nakon nemirnog skupa odbačeno
većinom glasova
prijedlog prodavača korijenja za bezuvjetnu
kapitulaciju
petak: početak kuge subota: izvršio
samoubojstvo
N.N. nesalomljivi branitelj nedjelja: ne ma vode
odbili smo
juriš kod istočnih vrata zvanih Vrata
Saveza

znam sve to je monotono nikoga neće
ganuti

izbjegavam komentare zauzdavam emocije
pišem o činjenicama
navodno su jedino one na cijeni na stranim tržištima
ali s izvjesnim ponosom želim javiti svijetu
da smo zahvaljujući ratu uzgojili novu vrstu
djece
naša djeca ne vole bajke igraju se ubijanja

na javi i u snu maštaju o juhi kruhu i kosti
točno kao psi i mačke
navečer volim lutati rubovima Grada
uzduž granica naše nesigurne slobode
gledam s visine na mravinjak vojski njihova svjetla
slušam buku bubnjeva barbarskih
krikova
stvarno je neshvatljivo da se Grad još brani

opsada traje dugo neprijatelji se moraju
izmjenjivati
ne spaja ih ništa osim žudnje za našim istrebljenjem
Goti Tatari Carski pukovi Muke
Gospodnje

tko bi ih izbrojao
boje zastava mijenjaju se kao šuma na
horizontu
od nježne ptičje žute u proljeće preko zelene
i crvene do zimske crne
tada uvečer slobodan od činjenica mogu
razmisliti
o davnim stvarima na primjer o
našim
saveznicima preko mora znam suosjećaju
iskreno
šalju brašno vreće utjehe mast i dobre savjete
čak niti ne znaju da su nas izdali njihovi očevi
naši bivši saveznici iz vremena druge Apokalipse
sinovi nisu krivi zaslužuju na zahvalu
dakle zahvalni smo

nisu preživjeli opsadu dugu kao vječnost
oni koje je dotakla nesreća uvijek su
usamljeni
branitelji Dalajlame Kurdi afganistanski gorštaci
sad kada pišem ove riječi pristaše primirja
dobili su nešto prednosti pred strankom
nesalomljivih
uobičajeno kolebanje raspoloženja sudbine se još važu

groblja rastu smanjuje se broj branitelja
ali obrana traje i trajat će do kraja

i ako Grad padne a preživi jedan
on će nositi Grad u sebi putevima
izgnanja
on će biti Grad
gledamo u lice gladi lice ognja lice
smrti
najgore od svih - lice izdaje

i samo naši snovi nisu ostali pogaženi

Post je objavljen 19.04.2021. u 12:04 sati.