Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/paterluka

Marketing

OSVJEDOČI SE I POSVJEDOČI, 3B Vazmena Lk 24, 35-48 Palma, 4. svibnja 2003.


«Ako Krist nije uskrsnuo, uzaludna je naša vjera.» No, ako i znamo da je uskrsnuo, čak i ako u to vjerujemo, ali bez osobnog osvjedočenja – uzaludna je naša vjera. Jer nismo poneseni činjenicama u koje vjerujemo, već su one tek informacija koje znamo; odnosno religiozna su ideja kojom je zaokupljena naša potreba za kultom.
Isusovo uskrsnuće nije problem dokazati, za to postoje snažniji dokazi nego za mnoge druge povijesne događaje koje bez problema prihvaćamo. Ono što brine jest čovjekov stav nakon što se suoči s istinom uskrsnuća: «Uskrsnuo je, pa šta?!» To je otprilike kao: «Planet Neptun postoji, pa šta?!» Što se mene to tiče? Dok ne uočimo i osjetimo bitnu povezanost između te činjenice i našeg života – sama činjenica nas neće angažirati već ostaje u nizu drugih izvanjskih informacija. U tom je problem dosadnih propovijedi, i sve problematičnijeg vjeronauka u školi: govori se o uskrsnuću, ali se ne pokazuje djelovanje uskrsnuća, a onda ga se niti ne prenosi na slušatelje.
Uskrsnuće nas se tiče onoliko koliko nas dotakne. Odnosno, u mjeri u kojoj smo osobno susreli Uskrslog i sami uskrsli snagom njegova uskrsnuća. Susreli, a ne čuli, shvatili ili vidjeli. Susret je više nego s nekim se naći u istom geometrijskom prostoru, akustičnom ili vizualnom. Svakodnevnica nam je uglavnom sva od takvih «susreta» po ulicama, školama, crkvama. I tko koga pamti, tko o kome misli, tko svoj život temelji na takvim susretima… Susret je nešto dublje. To je intimna obostrana zainteresiranost između onih koji se susreću. Emocionalno veza, metafizičko prožimanje. Dijeljenje sudbine i utemeljivanje života na onom kog smo susreli; predano pristajući da bit drugog bića oblikuje moju bit. U ovom slučaju: Isusova smrt i moja je, njegovo uskrsnuće i moje je.
Put do iskustva takvog susreta opisan je u događaju putovanja učenika u Emaus. Žustro su raspravljali o svojim nadama i razočaranjima. Od srca su govorili ono što im je na srcu. Kroz takvo pošteno i iskreno sagledavanje vlastitog života – ulaze u iskustvo uskrslog Krista, srca im žare, prepoznaju ga kao onog koji je s njima i onda kad ga ne vide.
Da bi iskustvo uskrsnuća sačuvali i učinili trajnim – valja ga dijeliti. Zatvoreno u nas same, u opasnosti je da ugasne. S njim treba kao s plamenom drveta kojim pripaljujemo drugo drvo – te na taj način i drugo drveće uključujemo u isti proces, ali i sam sjaj našeg plamena uvećavamo.
Uočimo to u zgodi koju je židovski filozof Martin Buber opisao govoreći o svom djedu koji je šepao i njegovu učitelju duhovnog života. Djed, pripovijedajući kako je njegov učitelj u molitvi poskakivao i plesao – ponesen žarom želje da to prenese slušateljima počeo je i sam poskakivati i plesati, i od tad prestao šepati. Svjedočanstvo događaja ne tek što je prešlo na druge, već je osnažilo sam događaj u njemu koji je o njem svjedočio.
Svjedočeći o uskrsnuću poneseni žarom uskrsnuća – sam Uskrsnuli dolazi posred nas sa snagom svog uskrsnuća: «Dok su oni o tom razgovarali, stane Isus posred njih i reče: 'Mir vama!»

Post je objavljen 18.04.2021. u 07:00 sati.