Marketing
Kad odem
Jutros sam rano ustala, pripremila salatu od krompira i bijelih šparoga, da imam gotov ručak kad se vratim,
skuhala čaj, spakirala ruksak i dok su dečki još spavali krenula novootkrivenim putem prema susjednom Bammentalu.
Začudilo me koliko je zapravo blizu kad se krene prijeko priječe naokolo bliže kroz polja i šumu. Cestom se vozim do tamo svaki tjedan i po nekoliko puta i dosad nisam došla na ideju jednostavno odpješačiti.
Po putu opet neki dejavu krajolici stoput vidjeni,
i table sa upozorenjima bez kojih ne prodje ni najkraća šetnja. Ajde, ova ima smisla, ipak je riječ o području pod zaštitom prirode
ali evo, nije lako ovdje biti niti četveronožac
a posebno ne kad ti se prisere po putu od svih tih zabrana.
Konji, za razliku od pasa mogu srati do mile volje, nitko ne dodje na ideju kupiti za njima.
A trebalo bi.
No, nećemo sada počinjati Kalimerovu priču o nepravdi po kojoj se od svih sportova jedino jahanjem i golfom u lockdownu smije baviti.
Malo pomalo i već sam na ovdašnjoj bari koju nazivaju jezerom
i u blizini koje je opet osim sjedenja na klupi
i šetnje u krug
sve zabranjeno.
Dozvoljeno je traženje djeteline s četiri lista.
Barem se nadam, jer nije izričito zabranjeno ali nikad se ne zna.
Kao mala nalazila sam djeteline sa 4 lista svaki dan.
Pokojna baba ih je sve skupljala.
Za sreću.
Nije da nam je baš pomoglo.
Sada ih više ne nalazim pa da tražim tjedan dana.
Ova "fontana" sjetila me na nekoga, pa nije valjda i u ovome remekdjelu imao prste.
Put me dalje vodi uz crkvu koja više sliči na vulkanizer ili stanicu za tehnički pregled nego na crkvu.
Što mi se dopada za razliku od svog onog mramora i zlata kojima se na nekim drugim svetim mjestima nemilice razbacuju.
Stigoh tako i do bazena na kojemi bi u nekom normalnom životu provela ljetna i kasno proljetna popodneva nakon posla
i do klupice uz "Kneipanlage"
do koje se divnim čudom može, pa čak ju je dvoje starijih ljudi i koristilo. Ovdje upute, ako nekog zanima.
Ja se nisam usudila, probala sam par puta ali mi je prehladno.
Malo dalje nalazi se vrt sa ljekovitim biljem (i ostalim raslinjem)
koji me podosta razočarao.
Jedini vjesnici proljeća za sada su tri starije gospodje koje su uredjivale jedan dio vrta (a koje nisam slikala da me ne opizde motikama) pa se nadam da će se raslinje poljepšati za koji tjedan.
Natrag se vraćam kraćim putem, kroz šumu iznad bazena koji je po njoj dobio ime "Waldschwimmbad".
Put je stvarno kraći, no cijena kratkoće plaća se u usponu kojem nikad kraja,
pa treba malo i stati, odmoriti noge
i srknuti čaja.
I tako se put i ovoga puta polako približio kraju.
****************
Za kraj ovog posta tihi spomen na našeg dragog Božu, knjiškog moljca, muža moje sestre i Leinog tatu kojem je jučer bila godišnjica smrti.
Božidar Alajbegović
(1972-2020)
uz stvar sa njegove kompilacije za kraj.
Kad odem,
Kad me đavo isprati glavnim sokakom
I kad mesečina zaveje moj trag
Nemoj tugovati jer jednom svakom
Mali nemi slavuj doleti na prag.
Kad odem,
Kad zamumla vetar zimske očenaše
I kad mrtvo lišće potera u kas
Za kaznu prognaće i tamburaše
Zbog pogrešne pesme u pogrešan čas.
Hej, budi jaka ti,
Najlakše je plakati.
To nam samo Gospod svira
Jesenju sonatu.
Post je objavljen 17.04.2021. u 17:05 sati.