Fizika je, kako znamo, u problemima već oko pola stoljeća. Kakti slatke brige, modeli,
skrpani iz argumenata koji ne drže vodu nikakvog logičnog sistema, su joj PREDOBRI. Naime,
ne sviđa nam se Standardni Model jer je...ružan, nesuvisli i jednostavno ne može TO (blju!)
biti sve o svijetu oko nas, a opet, kad idemo mjeriti ono što predviđa pokazuje se točan. Točan
do bola. Predviđanja su ispunjena da boli glava. Nemreš bilivit.
Ako si homo sapiens, kad nemaš pojma kaj je "unutra", jedino kaj ti padne na pamet je lupit
po tome pa vidit kaj ispadne, možda onda skužiš kaj ima. Dakle, najnapredniji od takvih nas, bar pred
pola stoljeća, Amerikanci su počeli graditi mega-giga-hiper ubrzivač čestica kojim bi lupali čestice i
gledali kaj ispadne, pa da možda konačno nađu neke čestice koje NE pašu u Standardni Model.
Stara oprobana ideja, jer tako je pronađena većina s dosadašnje liste čestica. Ali energija potrebna
za to "lupanje" raste kako idemo prema manje poznatim nam dijelovima modela (zato i jest manje
poznat), pa je onima koji su to plaćali dosadio stalni rast troškova, i kad su neki malo realističniji
tipovi, sa solidnijim vezama u svijetu petro i narko biznisa došli na vlast u Kongresu, skinuli su,
nakon utrošenog debelog broja milijardi dolara, taj projekt s dnevnog reda. Lova je otišla za nešto
"pametnijeg" tipa rat u Iraku ili gdje im se već zahtjelo delati sr... koja ti stričeki u skupim odijelima
inače delaju.
Fizika čestica se tada preselila u Švicarsku, u CERN, gdje je LHC, kao što ste sigurno čuli ako ovo
čitate, pred par godina našao ne baš božju česticu, ali Higgsovu-da. Na žalost. Jer, znate, to je
bila zadnja od do tada nemjerenih čestica Standardnog Modela. U očaju, oni fizičari čestica koji se nisu zapili,
otišli su raditi u PWC, Accenture i slične firme sumnjive provenijencije. Ono što te firme "proizvode" je
mnogo virtualnije od čestica kojima vrvi vakuum, ali uspjelo im je izdresirati društvo da im daje lovu za
to, pa se da kupit puno skupih auta, silikonskih ovoga i onoga najdražih žena, ljubavnica, ljubavnika i kćeri, sinova
i neopredijeljenih-da, dobro ste skužili, čista, nepatvorena zavist progovara iz mene!. Oni koji su bili beznadni
slučajevi što se zarađivanja novca tiče, otišli su u astročestičare i sad se mi astro (i sailori) moramo patiti s njima.
U međuvremenu, SAD su postale zemlja trećeg, a polako i četvrtog svijeta. Rijetkim preostalim fizičarima
čestica je ostalo samo iskoristiti što bolje onu tehniku za koju su im bili spremni platiti. Ni mrva u usporedbi
s davnim planovima. Dakle, trebalo je stvarno upotrijebiti glavu, razmisliti malo bolje, ne samo lupati kamenom sjekirom.
Fermilab u Čikagu je akcelerator promjera ne 150 kilometara (CERN ima prsten
superprovodnih magneta duljine 27km, a trenutno se radi na produženju na 100km),
čak niti 1500, nego svega 500 metara-sa završnim prstenom promjera svega 15 metara,
dakle, opsega 50-ak metara. Takva mala stvarčica uspjela je, možda, po prvi puta
otškrinuti vrata(šca) prema fizici čestica van Standardnog Modela.
Kako im je to uspjelo?
Eksperiment poetičkog imena "Muon g-2" (da, dobro čitate, "g minus dva", nije čudo
da im nisu htjeli dati više love za veći akcelerator, misliiiim!, umjesto da se nazovu
"G-spot" ili tak nekaj!) je upravo izmjerio da je prethodna verzija istog eksperimenta
od pred dvadeset godina (!!!, nema te američke ili ine administracije koja misli toliko
unaprijed, no way! Pa te ljubavnice su još u vrtiću, a muškarci u naponu snage, oko 70
godina im je tek!) točno izmjerila magnetski moment muona. Koji je bio prevelik za
Standardni Model: umjesto da bude oko 2, bio je nešto malo više.
Jučer su objavili rezultate ponovne ture mjerenja (prva tura je bila na uređaju u
Brookhaven Natl. Lab u New Yorku, u Fermilabu su napravili potpuno novi uređaj), koji
su potvrdili rezultate od pred 20 godina.
Magnetski moment elementarnih čestica biva dodatno povećan virtualnim verzijama
čestica koje iskaču iz mora čestica u vakuumu i odmah nestaju (da, Standardni
model je uglavnom nastajao u vrijeme kad je LSD bio legalan i mnogo korišten u USA,
zašto pitate?). Kad se izračuna dodatke od svih poznatih nam čestica, ispada da
u vakuumu ima još nešto što doprinosi magnetskom momentu muona. To "nešto" su
vjerojatno čestice nepoznate nam vrste.
"Vjerojatno", jer naravno da se ne slažu svi sa zaključkom da je možda riječ o
novim česticama, van Standardnog Modela. Tokom 20 godina od prvog mjerenja, metode
računanja su se isto razvile i pokazale da je moguće da su doprinosi od čestica
iz Standardnog modela ipak nešto veći nego se prethodno mislilo. Dakle, jedino
što bi za sada pomoglo razriješiti dilemu je i dalje naći, nedvosmisleno, te čestice.
Dakle, lupiti sjekirom...
Ima i druga metoda, isto ne predaleko od metoda naših predaka, onih miroljubivije
vrste: skupljati bobice s grmlja...ovaj, čestice koje nam padnu s neba! Naime, među
česticama koje rijetko, ali ipak ponekad, prođu kroz našu atmosferu ili bar udare u
nju pa proizvedu reakcije koje možemo mjeriti detektorima na tlu ili u ledu ili moru,
mogle bi biti i takve koje su van Standardnog Modela, ako postoje! Dakle, treba ih samo
strpljivo tražiti.
Post je objavljen 08.04.2021. u 19:51 sati.