„Malena nije nikada odrasla, zatočena u tijelu nevoljenog djeteta.“
Sjedila je u kuhinji sa svoje dvije, već poodrasle punoljetne, kćeri.
Komentirale su slučaj tragično preminule djevojčice.
Centar nije svemoguć, mora postupati po procedurama, davati preporuke sudu, dio je sustava. A sustav nije nikada pojedinac, pravo i pravda dva su različita pojma, jako to dobro znam kao dijete razvedenih roditelja.
Tada se to nije zvalo Centar već neka služba pri Sudu koji je odlučivao, o svemu.
Sjećam se da sam kao 5 i pol godišnjakinja pozvana izjasniti se na sud s kime želim živjeti: mamom ili tatom.
Teško pitanje za petogodišnje dijete kojmu tebaju i majka i otac.
Oni se oboje kunu da je vole, burni razvod je dovršen tri godine prije, skrbništvo dodjeljeno majci s pravom oca na jedan dugački vikend mjesečno, dva tjedna ljetnih i tjedan zimskih praznika.
Otac se odmah oženio i doveo drugu ženu u kuću koju su zajedno sagradili. Njih dvije su izbačene na ulicu. Pod prijetnjom oružjem majka je potpisala da se odriče kuće i svega iz tog braka, jedino djeteta ne.
Samohrana majka, uz pomoć svojih roditelja, podiže Malenu.
Stiže sudska tužba. Otac želi skrbništvo nad kćeri. Ima posao, ima kuću, ima novu ženu.
Majka ostaje bez posla, nema kuću, samo Malenu. Sele majčinim roditeljima.
Susjed njenih roditelja odigrava ulogu provodadžije. Upoznaje majku s muškarcem kojeg je ostavila žena i odvela njihovu malenu kći. On je želi oženiti, ali ona ostaje uporna: Pokušaj se prvo pomiriti sa svojom bivšom ženom, ako ni zbog koga drugoga, zbog svoje kćeri.
Otputovao je da pokuša jer joj je obećao, iako je znao ishod.
Vjenčali su se i uselile su k njemu u kuću.
Malena se sjeća da mu je sjela u krilo i rekla: Ti si isti kao moj tata. I zagrlila ga. I njega je prozvala tata.
Sunčano je prijepodne. Kroz starinski prozor sunce obasjava stare pločice u dugačkom hodniku suda. Ulaze u polutamu, polusvjetlo, majka i Malena.
Desno u hodniku na zadnjoj tamnoj drvenoj klupi, sjajnoj, lakiranoj, sjedi njen tata. Zove je: Dođi. Ona pogleda majku, smije li. Pušta je. Tata je grli i ljubi. Kaže: Došao sam po tebe. Ništa čudno, tako je dolazio svaki mjesec kada ju je mama ostavljala sudskoj službenici da je preda tati na vikend. Tako je odredio sud. I Centar. Tata je gleda, ima novu haljinicu, kikice s bijelim mašnama. Iz kaputa vadi veliku čokoladu. Toliku čokoladu nikada nije vidjela u životu. Daje joj čokoladu i kaže da bude dobra i kaže sudcu da želi biti sa svojim tatom.
Malena uzima čokoladu. Ne zna zašto, ali osjeća da nije slatka kao što je očekivala.
Vraća se majci koja joj kaže: Reci čiki unutra sve kako je kada te bude pitao.
Malena je pozvana, bez roditelja, u sudnicu. Ne sjeća se što ju je sve čiko pitao, ali zna da ju je mama učila da ne laže i da je tako i radila. Drugačije nije niti znala niti umjela.
Pozvani su i roditelji u sudnicu, nakon kratkog razgovora s Malenom.
Malena ostaje s majkom.
I dalje će viđati oca jednom mjesečno.
I dalje će pješačiti s njim 4 kilometra do auto-puta da uhvate autobus za njegov grad.
I dalje će ga zvati tata, kao i onog dugog, za kojeg zna, da joj nije tata, ali živi s njim.
Još će se puno puta suditi zbog alimentacije, ali nikada je više nitko neće pitati s kim želi živjeti.
Malena voli i mamu i tatu. Pravog tatu. I zna da ne mogu živjeti zajedno. Svjedno joj nedostaje njen tata. Želi s njime šetati svaki dan, kroz gradski park, držeći ga za ruku. Ali on živi u drugom gradu. I vide se rijetko.
Malena već ide u školu-
Želi da njen tata dođe pred njenu školu da druga djeca vide da i ona ima tatu. Želja joj se ostvarila tek u četvrtom osnovne.
Zašto nikada o tome ne pričaš? pita ju starija kći.
Zastaje.
Razmišlja.
Oči se pune suzama.
Zato što me i danas još uvijek boli.
Malena pamti sve, zaključana u sjećanjima na sustav, centar, sud......ne želi se toga sjećati.
Malena
Post je objavljen 07.04.2021. u 14:05 sati.