Marketing
Medvjedi, kobile i svečani mr. Numero Duo
Kada vrijeme dopušta, a bit' će sve bolje, svaki vikend je ZA planinarenje. Čak i kad je svetak. U biti, nekima je svaki trenutak na planini svetak, svojevrsno uskrsnuće, oporavak od udolinarskih poslova koji su... dakako, dosadni do zla medvjeđeg boga.
Vrijeme je za nešto novo, nešto divlje! Pravac Gorski kotar (granica s Primorjem)!
Iz Zagreba autocestom za Rijeku i izlaz Vrata pa nakon toga kroz Fužine do sela Lič - to je ukratko sve što trebate znati o dolasku na mjesto akcije. Čuda tehnologije nam omogućavaju da sa svakog relativno dobrog mobitela koristimo GPS navođenje i mislim da nije potrebno reći da nam je život prilično olakšan. U svakom slučaju i bez bilo kakvog navođenja, ovo je jedno od jednostavnijih mjesta za naći. Stanite i zamislite doba kada su ljudi imali samo smjerokaze i table. Srednji vijek! Krećemo desno gore za Medveđak.
Napor je na ovoj stazi minimalan i vrlo vjerojatno je jedini razlog zašto ovdje nema više ljudi sama udaljenost (zavisi otkud krećete, naravno) polazišta. Čini mi se da postoje mnogo teže staze na npr. Ivanščici i Medvednici od ove do početka "penjanja" na Medveđak. Rekao bih da treba prehodati otprilike jedno 4-5 km do kada staza konačno ne skreće sa staze za kola na pravu, šumsku planinarsku stazu. Flora ovog terena podsjeća na klasični Gorski kotar (na pamet pada odmah Risnjak i njegovo idilično kamenje preko kojeg raste mahovina i ostalo zelenilo), ali i na stazu od ulaska u NP Sj. Velebit pa do Zavižana - sve je to prilično prepoznatljiva flora ovog, nažalost, niskog do srednje-visokog gorja. Fauna je također specifična, ali o tome malo kasnije.
Vrijeme na stijenama nije bitno jer ono za mene staje, ali ako želite znati: do vrha Medveđaka će vam trebati kojih 10-15 minuta pentranja po stijenama. Mi smo se penjali u uvjetima jake bure te je bilo prilično hladno (uglavnom za ruke - rukavice su tu, ali je onda malo otežano hvatanje za stijene), ali ništa neizvedivo osim ako nisi hobit pa te skoro odnese vjetar, naravno. Tu smo sreli naše prijatelje iz Međimurja (vođa skupine, ako ga tako smijem nazvati, je iz Nedelišća i član je planinarske ekipe Bad Company - jedan od osnivača grupe) koji su mi poznati s mojeg prvog obilaska Kleka i s Hahlića - kako da ti ne budu dragi ljudi koje srećeš na takvim mjestima?!? Oni mene nisu prepoznali, ali nema to veze jer moja je svjetska planinarska slava tek u izgradnji! Odavno sam uočio da pamtim bolje imena i lica sa Facebooka nego prosječan čovjek tako da nije čudno što možda lakše detektiram "poznata" lica. To plus predoziranje friškim zrakom čini čuda za moju percepciju. Mi uzlazimo, a "loše društvo" silazi te se pozdravljamo. Odmah mi je bilo jasno tko su oni. Zanimljivo mi je proučavati ljude koji apsolutno nemaju pojma tko si ti, a ti njih prepoznaješ. Dopušta mi to da vidim ljudske reakcije "prvog susreta", a ja sam već spreman, poznam ih otprije, siguran u svoj položaj kao bijesni jazavac pred svojim brlogom.
Na vrhu stvarno puše nenormalno, ali je u isto vrijeme i prekrasno pa se moramo malo skrivati iza kamenja. U par navrata mi je, to jest naleta vjetra skoro odletio mobitel iz ruke, a bila bi to prilično velika šteta pa bolje da se držimo za ono što je naše (i što smo platili). Na kraju svega, trebalo je još i udariti žig Medveđaka u dnevnik HPO-a. U zadnje vrijeme su mi ti žigovi zadnja rupa na svirali, ali ajde kad sam već tu i imam dnevnik, neka bude udareno i zapisano. Kako mi je moja draga mama oduvijek govorila: "nikad ne znaš kad će ti službena potvrda trebati!" No, majka može mirno spavati jer sin ima priče za ispričati.
Spuštamo se dolje i treba sada naći put za Veliki Kobiljak, ali sve bi trebalo biti dobro označeno, barem s ove "unutrašnje" strane. Jedan od razloga zašto nismo izabrali započeti ovu kružnu stazu prvo sa Kobiljaka pa onda na Medviđak i dolje napomena je na putopisnoj stranici gosp. Mirka Bjelana koji upozorava da oznake u smjeru Kobiljaka od divljeg parkinga na kraju sela Lič nisu dobre. Ne mogu to do kraja potvrditi jer sam išao u suprotnom smjeru, a jednom kad s Velikog Kobiljaka vidite svoj parkirani automobil, zapravo je mnogo lakše odrediti smjer kretanja, čak i kad se ne krećete po označenoj plan. stazi. Druga stvar je kad dođete na novi teritorij pa vam svi vrhovi izgledaju zanimljivo, ali ne znate koji je točno taj na koji ste se zaputili. Stvar je to perspektive. Pogled s vrhova planina je kao načitani mozak koji vidi sve to dosta široko, ali opet, ima i on svoje nedostatke, a to je da se više ne može tako lako vratiti u perspektivu nenačitanog. Međutim, stvar je u ovom vraćanju jer teoretski, prisjećanje je, iako ponekad teško, moguće, a "viđenje budućnosti", to jest buduće stanje uma, proširene buduće svijesti prilična rijetkost. Barem mi se tako čini iz zapaženog. Lakše je vidjeti ono što ste već vidjeli nego ono što niste nikad vidjeli.
Slijedi opet šumska cesta koja ide malo gore pa malo dolje, ali uglavnom prema gore. Na jednom dijelu susrećemo opet naše prijatelje planinare koji su danas, čini se, jedini na ovom mjestu osim nas. Pozdravljamo se te ih prelazimo i uskoro staza opet skreće desno u šumu na uski planinarski put koji često ide preko srušenih stabala. Uglavnom se spuštamo pa opet malo uspona. Prolazimo pokraj vrtača i opet smo u carstvu Gorskog kotara, okruženi isprepletenošću kamenja i zelenila.
Ostavivši naše prijatelje na stazi i prošavši idiličnu šumsku stazu, vraćamo se opet na širu cestu, ali ubrzo skrećemo ulijevo i naglo gore. Počinje uspon na Veliki Kobiljak. Malo gore pa malo dolje, staza nas vodi kao život, a tada se dogodilo to, moment kojeg izrazito cijenim i radujem mu se, ali isto tako, moment koji mi donosi određeni strah i neizvjesnost. Podsjeća me to kako smo krhki i kako ovo uopće nije naš teritorij. Mi, opremljeni, a opet goli planinari, samo sa tupim štapovima, ovdje smo prilično ništavni. Da razbijem malo dramu i ozbiljnost: ukazala mi se opet, a to je za mene svečani trenutak, poveća, dlakava guzica moje bucmaste, sada u potpunosti materijalizirane, duhovne životinje. Da, svi žele biti snažni i veliki, skoro pa doslovce nevidljivi pa stoga i pomalo mitski, ali samo određeni imaju priliku vidjeti medvjeda u divljini čak dva puta i to u svega pola godine. Znam da ljudi pljuju kad im crna mačka presiječe put, ali što se radi kada to učini medvjed?!? Vjerojatno treba biti zahvalan na tome što je on bježao od tebe, a da nisi ti morao bježati od njega. Tako nekako je i bilo. Pričekali smo prijatelje, naše "loše društvo" da vidimo što iskusniji od nas kažu o ovoj situaciji. Kao što to obično biva, "loše društvo" na nas utječe loše, ali često ispadne da je to loše* upravo dobro* za nas. Odlučili smo svi skupa, sada šestero nas, nastaviti put prema vrhu Veliki Kobiljak. Medo je, nagađamo, već daleko od ovog mjesta. Kakav je bio, pitate se? Srednje veličine, mladi mužjak ili ženka bez mladunaca, srećom. Ipak, prekrasna/an je. Slobodan.
Negdje po putu na vrh V. Kobiljaka otkrivam konačno svoj identitet, to jest naglašavam da poznam ljude i da su prilično viđeni na planinama (ljudi to vole, biti prepoznati, zato radimo većinu stvari u životu). Gospodin osnivač "lošeg društva" zapanjen je i kaže da me ne prepoznaje, ali da mu je drago. Dobili smo po jedan uskršnji kolač (koji je imao stvarno dobro i bogato punjenje - to i jaja ujutro prije puta su najdalje što ćemo se približiti ovom svetku, mi, štovatelji velikog zeca, skakača na vratnu žilu, Gospoda Caerbannoga), a suputnici su također pili pivo. Gdje god bili, kako god visoko, Daruvar je u srcu.
Vrijeme je za spuštanje te idemo svi zajedno. Spust sa V. Kobiljaka nagli je i žestoki te je uz Belečki kanjon smrti i stazu od Lipovca do Oštrca u Samoborskom gorju došao na listu stvari koje se moraju obaviti. To su tzv. udarnički usponi, a oni koji ih obavljaju su... udarnici. Volim te riječi.
Hodamo polagano do početne i završne točke te se pozdravljamo sa našim suputnicima. Vidjet ćemo se opet, siguran sam u to. Dijelimo istu ljubav koja će nas kad-tad opet dovesti na iste staze. Rečeno nam je da bez nas, ne bi ni znali da je tu, u blizini, medvjed. To je moguća vražja istina jer stvarno ne bi imali upozorenje da je u blizini medvjed. Možda bi ga prepali pa bi on/a drukčije reagirao/la. Što ako smo zapravo spasili živote naših suputnika? Kako god bilo, zadovoljan sam da sam opet mogao vidjeti tu simpatičnu životinju. Sad već imamo nekog iskustva, oni i ja. Dobro je biti blagoslovljen. Prihvaćam to.
Post je objavljen 06.04.2021. u 21:15 sati.