Sjećam se tako jedne subote prije Uskrsa davne sedamdeset i neke.
Baba i ja smo u kuhinji farbale jaja.
Mama je u dnevnome gledala neku francusku komediju i umirala od smijeha.
Baba i ja nismo znale čeme se mama smije ali smo i nas dvije u kuhinji umirale od smijeha.
Na to se tata vratio s posla i čudio čemu se to svi toliko smijemo da se kuća trese.
Pa smo mu pokušale ispričati ali od smijeha nikome nije uspjevalo.
Ali nije bilo ni bitno.
Da sam tada znala koliko će mi taj trenutak sreće, (kad su sritni ljudi i njihova dica, rekli bi TBF-ovci) faliti jednoga dana, bila bi zapamtila svaku naljepnicu na crvenim i plavim pisanicama.
Bila bi zapisala koji je to film mama gledala i mogla bi ga tradicionalno pogledati svakog Uskrsa.
I kad njih svih više ne bude.
Kad sam bila mala najveća noćna mora mi bila da će i moja baba jednoga dana umrijeti.
Ona mi je bila i ostala najvažnija osoba u životu.
Moji se pokojni roditelji na ovo ne bi uvrijedili, za mene su uvijek i sami govorili da sam "babina".
Ona me je odgojila, bila tu uvijek za mene.
Na nju sličim i fizički, što sam starija, to sve više.
Naučila me puno toga, pa eto i držati do Uskrsa i Božića.
Ona je bila vjernik i za nju je to imalo i neko više značenje. Meni su to dani koje slavim jer me ona tako naučila.
Tako i ove ružne godine.
Šunka je kuhana, jaja su pofarbana.
Na van je sve šareno i igramo se normaliteta.
Ali nekako nije to to.
A opet...
Za sve te neke sretne dane koji se više nikada neće vratiti...
Sretan Uskrs!