Marketing
Na pola puta
Jučer nakon doručka (lažem, dok smo došli na sebe bilo je već negdje oko podneva) stavili smo ruksake na ledja i štapove u ruke i krenuli na jednu od nekoliko klasičnih dugih tura koje propješačimo slobodnih dana.
Ova je duga nekih 12 kilometara i vodi iz naše Pripizdine preko polja do susjednog mjesta. I dalje.
U biti bi se dalo hodati do u nedogled kad bi bilo vremena. Na kraju svakog puta počinje neki novi.
Drveće se polako rascvalo
pa sad ptičice više ne trebaju kućice i veselo cvrkuću cijelim putem. Toliko da im čovjek poželi naše dvije mačke za susjede da ih malo ušutkaju.
Od cijelog puta meni su najdraže klupice, kojih srećom po putu ima svako toliko
kao i Windows wallpapera.
I tako lagano stigosmo nekako na pola puta, do Schatthausena
i do guske kipara Jürgen Goertza na Dorfplatzu
nasuprot crkve. Kako ovdašnje stanovnišvo čine uglavnom katolici i protestanti, tako skoro svako selo obično ima po dvije crkve, ovo je protestantska.
Nastavljamo put prema Baiertalu, dijelu Wieslocha, koji je pak poznat po lokalnoj psihijatrijskoj klinici. Pravo mjesto za nas, već napol lude od lockdowna koji ulazi u šesti mjesec.
Danas sam zaboravila Cedevitu ali barem ima Bronhija kojeg sam slučajno pronašla u turskom dućanu.
U Baiertalu smo zapravo namjeravali osvježiti se sladoledom kod lokalnog Talijana, no komtemplirajući na klupici služila sam da sam doduše uzela novčanik ali nemam maske sa sobom. Tako se u samo mjesto nismo niti spuštali, nije da se tamo baš ima nešto posebno za vidjeti.
E sono qui, a mezza via
Di quel che č la corsa mia
E cerco un po' di veritŕ
La veritŕ, dovunque sia
Dunque, credi
Sono qui con te
Disorientato io
Mostovi našeg okruga definitivno neće privući Clint Eastwooda,
da traži Meryl Streep dok nezadovoljna životom mijesi uskršnju pincu.
Prazna igrališta najtužniji su mogući prizor, no nije da je puno bolje bilo ni prije pandemije. Tko je vidio igrati se vani.
Zapravo je dobro da smo zaboravili maske i nismo mogli kupiti sladoled jer nije lako po ovim poljima naći kakav grm na osami ukoliko se po putu mora onamo kamo i carevi idu pješke.
Tako se boljoj polovici negdje na putu nazad pripišalo i ko za vraga baš su tada svi oni kojih oko podneva nigdje nije bilo čuti ni vidjeti, izmigloljili iz rupa po kojima se obično skrivaju.
I stanemo mi tako na kod jednog drva i čekamo da odjebu, kad neki stari šeta pse i isto tako stoji. Pa krene par koraka pa opet stane. Pa gleda u nas.
Kaž muž : Jebem mu mater, gle ga šta bleji, najradje bi ga pitao šta mu ne paše.
I taj moment stari potrči prema susjednom drveću.
Uzeo je vrag šalu. Nije da njemu nešto ne paše nego i mi njemu smetamo da se olakša.
Tako se Pišonja i Žuga ispišaše, pozdraviše se s razumijevanjem i svako krenu svojim putem kući pjevajući.
Bilo je dobrih pola pet kad smo se vratili i trebalo je nešto riblje ubaciti pod zub. Ove godine nema bakalara, nije nam pasao pa se nismo ni mučili tražeći ga po butigama.
A za desert nije bilo druge nego staviti maskicu pa do našeg sladoledara, koji je polako već zatvarao za taj dan, pa je dodao svakome po jednu besplatnu kuglicu stracciatelle. Da se ne baci.
I tako prodje još jedan dan.
Danas farbamo jaja.
Radimo francusku.
I odmaramo uz prigodnu s kompilacije za kraj:
For life is quite absurd
And death's the final word
You must always face the curtain with a bow
Forget about your sin
Give the audience a grin
Enjoy it, it's your last chance anyhow
Post je objavljen 03.04.2021. u 12:03 sati.