Pregled posta

500

Ne pišem svaki dan 500-ti post, pa da označim. Nije ovo jedini blog koji sam pisao, ali je jedini na našem jeziku.
Zbog toga je i nastao, da ne zaboravim pisati njime. Kako u Lijepu Njihovu dolazim samo na godišnji odmor (hvala,
hvala, dragi političari, njihovi prirepci i ostala bagro, ljubim ruke, i vama milostiva, i vama, sluga nepokoran, hvala...)
nije dovoljno samo škrabati u svoju bilježnicu, jer to i tako polako ali sigurno spaljujem, a da bi čovjek ostao koliko-toliko
normalan ili bar svoj u bjelosvjetskom ludilu, bolje mu je da ima bar izglancan jezik u kojem izražava svoja stanja. Koja su
raznovrsna kao ovi kamenčići koje sam našao na zapadu Australije:

Jednom sam već izgubio svoj jezik i sanjao i mislio na nekom drugom...kad sam se osvijestio i shvatio da ta osoba nisam
ja nego neki alter-ja, odalamio sam ga toljagom po tintari i poslao k vragu, uz dobre doze vina, tequile i kojekakvih inih
tekućina je pobjegao u šumicu urličući, a ja sam se vratio svom zvjezdano-pastirskom zdravom razumu. Je..š sofisticiranost
u kojoj gnjiju i tek zaokrugljene jabuke.

Također, jezik se mijenja, što više vidimo mi koji smo van Lijepe Njihove, nego oni koji to iskušavaju
na svojoj koži uživo. Korištenje drugih jezika je pozitivno, ali zaboravljanje više razine komunikacije na svom, nije. U
jačim momentima sam pisao eseje i gotovo znanstvene preglede na razne teme, u slabije, poeziju i recenzije tuđih radova.

27.03.2006 sam napisao prvi post, veli statistika blog.hr. To je punih 15 godina. ŽivjelI!

U međuvremenu sam šarao našom plavo-zelenom kuglicom ko' da sam moreplovac, a nisam, plovim nekim mnogo udaljenijim
morima nego Tihi i Atlantski ocean, zvijezde su mi ne samo žute nego i crvene, bijele i plave, otoci mnogo brojniji nego moja dva
"domaća" tokom tog vremena.

Jedan od razloga je album za sebe i rodbinu, plus koja općenito zanimljiva fotka. Znamo da fotografija u digitalno vrijeme
isparava vrlo brzo sa raznoraznih vrsta memorije, koje su mnogo kratkotrajnije od papira. U tih 15 godina uspio sam izgubiti
većinu fotografija sa trostrukih backupa, i jedini zapis koji imam je ostao upravo na ovom blogu, pošto su fotografije
na njemu smještene na redovno backupiranim "svakodnevnim" diskovima. Često mi je vlastiti blog jedina čvrsta točka u
Svemiru kad moram sebi ili drugima specificirati vrijeme i mjesto nekog događanja iz vlastite nejednostavne mi prošlosti.

Kao profi astro, često komentiram kako idem trbuhom za zvijezdama, tj. u potrazi za...

hm, poslom i mjestima gdje bih mogao raditi što me zanima i što želim-i znam-raditi. Nemalo sam se seljakao, djeca su
mi učila zemljopis prateći na globusu gdje je tata, ili gdje su i sami, ako su bili sa mnom. Neke od zemalja gdje sam bio
bi stvarno mogle iskeširat neku kintu za mene kao neumornog reklamnog agenta njihovog (aktivnog, ne pasivnog)
turizma. Da i ne pričam o tome koliko sam reklamirao naše domaće prelijepe lokacije.

Geopolitičkireligiozno sam radikalno anarhističan, čemu ponekad možete svjedočiti u mojim zapisima i komentarima,
ali osim sugestije vješanja arhitekata na bandere pred njihovim nedjelima širom svijeta nemam tiranskih tendencija.
Što ćete, nitko nije savršen!

Prema bloghr statistici prosječno pišem pola posta tjedno, dakle oko tri mjesečno. Nije to malo. Najdulje sam izbivao
s bloga 462 dana-između kraja 2008 i početka 2010. Promijenio sam tada par zemalja i proveo neko vrijeme i u Lijepoj
Njihovoj, što mi je očito splasnulo entuzijazam za pisanje na domaćem nariječju, pa sam se više posvetio svojim drugim,
blogspot aparicijama. Ostalo vrijeme sam bio na sigurnoj udaljenosti pa je povratna sprega radila i moji postovi su se
manje-više regularno pojavljivali.

Ljudi dolaze i odlaze s bloga, koga mi fali? Neki, kao semper_contra su otišli u legendu, a za ljude kao Đus, Neverin i
slični od pred desetak godina me baš zanima kako im ide sadašnjica, svako im dobro!

Koji zapisi me i samog iznenade ili obraduju kad, tražeći nešto, naiđem na njih?

Prvi je bio o Tajvanu , djeluje s neba pa u rebra jer sam u početku imao probleme, kao i mnogi drugi, s unosima,
misteriozno su nestajali... Ovaj se nekako primio, valjda je bio in vitro.

Drago mi je bilo moje prvo putovanje u SAD , stvarno neki davni ja i St. Reality svijeta neka sasvim...deseta.
A i tamo se promijenilo, do moje druge posjete već su poprilično napredovali u smjeru postanka onog što su danas:
zemlja trećeg svijeta. Uz zlatokosog idiota za precednika opasno su ubrzali u tom smjeru, i bojim se da bi nas to sve moglo
stajati glave. Kako su oni koji me prate mogli shvatiti, otišao sam vlastonožno provjeriti kako napreduje Kina i bojim se da
Zapad nema šanse ako se ne otrese nekih vlastitih gluposti. I ne prisjeti da nije ono što jest zbog puke proizvodnje i potrošnje,
nego znanja. Znanje je, bukvalno, moć.

Oko pola mog bloghrovskog vremena sam proveo na svom drugom dragom otoku, Tajvanu. Ne, nije to Kina, koliko god neki
to htjeli, i nadam se da neće ni biti. Napisao sam puno postova tamo i svega je tu bilo...

Vijetnam, Australija...dao sam kratke sličice i otamo, a i sa raznoraznih europskih destinacija kojima me nabacivalo, kao
Azori, Kanarski otoci, Cipar, Rodos... Sa mnogih mjesta nisam pisao, ili sam odmarao ruku od fotografije. I to je ponekad
dobro.

Napisat ću i sa Antarktike, samo da stignem...

Najradije bi pisao sa onog pravog Marsa, ne samo onog svog Zemaljskog (samo jer je puno čišće nebo, bez svjetla gradova
i zagađenog zraka, samo zato, daaa, stvarno!), ali ne djeluje da će tehnika dovoljno brzo napredovati da bi ja to stigao. Šteta.


Post je objavljen 02.04.2021. u 21:17 sati.