Marketing
15 Million Merits
Kažu da su sitna zadovoljstva najvažnija u životu.
Tako sam jutros prvo svratila do doktora po još jednu špricu, da me pokrpa preko Uskrsa
a onda se zaputila usput u obližnji supermarket zagorčati malo život njemačkim penzićima koji su tamo navalili u velikom broju.
Gdje se pokazalo da je strah od corone doduše gadna stvar ali strah od nedostatka šunke na Uskrs puno je g(l)adniji.
Dok su mene poslužili i narezali mi sve ono što sam imala na spisku, jebali su oni meni sve po spisku.
U sebi naravno, fini su oni i dresirani po onoj njihovoj meni najmilijoj : Das darf man nicht sagen!
Što znači otprilike da možeš nekoga nevoljeti koliko hoćeš, samo to ne smiješ glasno reći da netko ne pomisli da si stari hitlerjugendovac.
Što jesi.
A ništa njima ovdje ne pada toliko teško kao stranac kojem slučajno ide jednako dobro kao i njima.
Ili ne daj bože, radi nešto drugo osim da njeguje njihovu starudiju (imaju sreće da se ja ne brinem o njima nego neki kako tako ljubazni i dragi stranci) ili pak čisti za njihovim lijenim snahama. I ne kupuje jeftinu šunku u Aldiju.
No proljeće je, ljubav je u zraku, obostrana čak, pa ćemo dalje pozitivno.
Kako je i dalje sve "zaključano", pa čak i autokino (ovo mi je vrhunac debilizma corona mjera; koga to možeš zaraziti sjedeći u autu i gledajući film?), ostaje nam bauljati po njihovim šumama i gorama, kao što su njihovi djedovi nekada bauljali po našima dok im nisu Ridjan i Dimnjačar dali po pički.
Ugodjaj domovine pokušavamo kompenzirati Cedevitom po putu. Muž umre od smijeha svaki put kad iz ruksaka počnem izvlačiti čaše i ostali "Zubehör", no treba se prilagoditi promjenama.
Da nije pandemije nikad ne bi upoznali sve klupice našeg zatvora otvorenog tipa, pardon, kraja.
Ima jedna epizoda Black Mirrora, Fifteen Million Merits, a koja me neodoljivo podsjeća na akualni trenutak, pa kada god krenem u još jednu šetnju u glavi mi se vrti bicikl kojeg vrte junaci te epizode po cijeli dan.
Zauzvrat dobivaju digitalne bodove koje mogu koristiti za isključivanje imbecilnih video spotova kojima ih inače maltretiraju po cijeli dan. I tako svaki dan. Izlaza nema, osim za pobjednike ispraznog talent show-a.
Eto, tako i mi vrtimo bicikl u već lagano usahloj nadi da će nam vratiti nazad živote koje su nam oduzeli.
I dok vrtim svoje krugove ne mogu isključiti soundtrack te epizode.
I have a dream.
Imala ga nekad, bolje rečeno.
I Have a Dream, a fantasy
To help me through, reality
And my destination, makes it worth the while
Pushin' through the darkness, still another mile
Jučer su mi dokurčila više polja pa sam potražila u blizini nekakvu vodu, bilo kakvu, glavno da teče.
Na povratku htjedoh uzeti sladoled za doma, no lokalni Talijan već je bio zatvorio.
Jedino što je uvijek otvoreno, regal je sa knjigama koje možete besplatno uzeti kući a isto tako donijeti tu vlastite knjige ako ih nemate više kamo slagati ili vam se sa njih ne briše prašina.
Nadje se tu za svakoga ponešto. Kako mi je u životu dovoljno Mučnine Jean Paul Sartrea i filozofije o životu Meše Selimovića, izabrala sam krimić i neku limunadu Yoyo Moyes tipa one kad se jebeno bogati tip u kolicima zaljubi se asocijalku koju Zavod pošalje k njemu reda radi, pa tu oni nešto petljaju i onda se on svejedno eutanazira. Kad već siromašni nemaju puno od života, nek barem onda u knjizi prne u fenjer i Guzonjin sin. (serem, naravno, čak i meni padne nešto u oko kad ovaj odluči ne živjeti dalje, potpuno ga razumijem, ja ne bi čekala na njegovom mjestu ni tih godinu dana).
I tako.
Dan za danom, prošla je cijela jedna Corona godina.
Kaže mi sin neki dan : Mama, kad će se više pojaviti neki mutant u Bavarskoj pa da Bavaria pandemijom okončamo Coronu?
Frend sa fejsa na to je odgovorio : Za Ožujsku pandemiju je sad prekasno, no ne treba gubiti nadu, pred nama je cijela 2022...
2023...
2024...
Dok se vozimo okolo pustim mjestima pitajući se koliko mišjih rupa mora biti u zemlji od navodnih 80 milijuna stanovnika kad nijednog od njih nigdje ne vidiš (izvan supermarketa), imamo ekskluzivnu priliku još samo koju godinicu slagati goblene, češljati mačke, mijesiti uskršnje pince, farbati jaja, brojati hrčkove korake pjevušeći Ajhevadrimasongtosingtuhelpmikopvidevriting, slikajući drva, potoke i nebo dok nam kurac kojeg nemamo od muke ne ispadne, gledati drage ljude preko ekrana i nadati se da ćemo ih jednom još u životu možda i vidjeti i zagrliti.
A obzirom da su zabranili AstraZeneku za mladje od 60 pa nećemo pandrknuti od tromboze, ima još nade za Heineken, Veltens, Budweiser, Leffe.
Mogućnosti su gotovo pa neograničene.
Uz malo sreće možda se razvije i Nikšićka pa se virus konačno uspori i malo prilegne a mi malo odahnemo.
Do tada, idemo dalje s kompilacijom za kraj.
Život je lep...
ako si slep...
(Vlada Divljan)
Jutros su dve kapi krvi
kanule sa srca tvoga
jutros je potočić slani
tekao od tvojih suza
Jutros si došla rano
mislio sam da je juče
da li će iko da prodje
da mi te iz sna vrati
Život je lep, ako si slep
žene su sve tad bezbojne
Dodir je blag, mirisa trag
melodije kažu ti sve
kažu ti sve
P.S. Malo me ovo jučer sa maskama u zagrebačkim kafićima podsjetilo na Ima li pilota u avionu 2.dio kad kaže stjuardesa da ima dvije loše vijesti. Prva je da nezaustavljivo lete prema Suncu u koje će se zabiti a druga da je nestalo kave. Na prvu nitko ne reagira a na drugu nastaje općenarodno histeriziranje. Tako i Purgeri, nosit će "maskice" do sudnjeg dana, ma riječ da bi rekli. Ali uzmi im ispijanje kave, e to je razlog za revoluciju. Skoro ko Švabe kad su se pobunili protiv slobodnog četvrtka prije Uskrsa pa danas radimo a mogli smo doma lijepo češljati mačke.
P.P.S. Sad mi palo na pamet da je danas prvi april.
Trebala sam kad je sve narezala ovoj na delikatesi reći da mi sve to ne treba.
Izbeljiti joj se i reći:
Aprilililili!
Neka, čovjek se uči dok je živ.
To ćemo ostaviti za dogodine.
P.P.P.S Zaključavanje za Uskrs u praksi:
Post je objavljen 01.04.2021. u 14:32 sati.