- Jedno je što će se zbilja u životu dogoditi, ali reci mi, što ti želiš od života? Kako bi volio da se razvije? Onako, konkretno?
- Iskreno, niti sam ne znam. Rasut sam u komade, zapravo ... Baš i nemam neku volju za borbu. Samo želim onom svom djetetu najbolje. Što se mene i samo mene tiče ... i da me nema, svejedno mi je ... iskreno ...
- Ali što bi htio kad bi mogao birati? Neovisno o djetetu. Pitam za tebe? Kad bi mogao odrediti život, što bi to bilo?
- Ne znam, trenutno sam u magli svojih želja ...
- Znaš li koliko je teško živjeti s nekim tko ne zna što želi?
- Pretpostavljam ...
- Ne možeš ni pretpostaviti. Pogotovo što često ne vidim da se uklapam, pa ni u najmanju tvoju želju. Drugim riječima, ti imaš vremena cijeli život. Ja nemam to vrijeme.
Ne misli da je ovo išta dramatično. Nije, zaista. Dobro znaš da ne dramatiziram ni oko čega. Želim samo znati u što ulažem svu ovu silnu energiju ... jer često mi se čini ... ni u što.
Zbunjuješ me planovima u kojima koristiš riječ "mi", jer ja, zapravo, nikada ne podrazumijevam da smo nas dvoje "mi".
I dalje mislim da je ovo "mi" privremeno, dok traje, traje.
Doduše, sve je u životu privremeno, pa tako i naš odnos.
Neupitno je da te volim i ne znam zašto si me jučer deset puta pitao volim li te. Naravno da te volim. Volim trenutke kad mi tvoje dijete sjedne u krilo i mazi se sa mnom. Volim i tebe kad se stisneš uz mene i želiš da te mazim. Volim puno stvari koje činimo jedno za drugo, ali, iskreno, ne ćutim nas kao "mi".
Zasto?
Nisam sigurna.
Post je objavljen 30.03.2021. u 10:15 sati.