Nebo se vrti i neodoljivo nas vuče da i mi zaplešemo. Zvijezde koketiraju svojim žmirkanjem. Planeta se okrće za još jedan krug, dok mi stojimo čvrsto na zemlji, u iluziji ravnine. Zov prirode budi divljinu u nama, ptice pjevaju nekim davno zaboravljenim melodijama, i vuku nas u sitne šumske staze kuda se smucaju razna bića, di vile pletu kose i di plešemo s njima, Orlovi dolaze da nas draže svojim letom, znajuć da su oni ti koji su sretnici što su rođeni da lete. Međutim, i mi ljudi možemo letit. Možemo se vinut u nebesa i možemo postojat, kao prostor, ne pitajte me kako, jer vam te tajne neću reć! Svemir udara u svoj bubanj i vibracije se šire u talasima, na koji plešemo, plačemo, gušimo se, ali ista energija dolazi, kako god mi reagirali. U konačnici, do reakcije je. Rijeke teku, mora se pune, mi, siti od ljeta, preplanuli od sunca i izmasirani od vode, trčemo po stazi uz rijeku... Djetinjstvo ode dok se osvijestiš, ono kasnije šta ostane, ostane nama svjesno da odživimo svoje i otplešemo ovaj ples do kraja.
Post je objavljen 28.03.2021. u 22:04 sati.