Koliko se trudim da se oduprem "temi nad temama" - koroni, isto toliko nastojim da me ne okupira "tema nad životom" - smrt i da se moj pogled ne pretvori u posmatranje svijeta kroz čitulju.
Prije par dana me potresla iznenadna smrt bliskog prijatelja, kolona dragih javnih ličnosti koje odlaze se produžava.
S' druge strane, digitalizacijom administracije, stvarnost se sve više pretvara u realnost orvelovskog Velikog brata, razgovor sa duhovima tehnologije koji, međutim, imaju stvarnu moć vladara, zabrane pristupa bez objašnjenja, bez ikakve ljudske riječi, makar to bila ona namrgođena šalteruša koja ti saopštava da ti "fali" još jedan papir. Fali nam baš to protiv čega smo se toliko dugo borili.
To "fali" i ono "bez" postadoše ključne riječi ovoga vremena.
Listam imenik u telefonu i primjećujem značajan broj ljudi kojih više nema, a njihove brojeve nisam izbrisala, uključujući i tatin broj koji smo odjavili prije nešto manje od 5 godina!
Stopa uličnog kriminala se povećava, tako da sam postala dio statistike opljačkanih, ali jedna od rijetkih kojoj se to dogodilo na ulici, ostavši tako bez svih platnih kartica, čime sam "upala" u onaj gore spomenuti začarani sistem....
I sami smo postali "nevidljivi", sistemu i ljudima, obična statistika i broj, tako da je smrt nekih naknadno objavljivana!
Zato je izbivanje postalo "opasno", jer Neko može pomisliti da ste, nedaj Bože, umrli, ako je više uopšte ikoga briga za to?! Može se dogoditi i da neko greškom objavi vašu smrt, jer twitter je takav, pa eto prilike da se javite familiji sa kojom se dugo niste ni čuli ni vidjeli. ;) To su lapsusi brzih prstiju i kratke pameti. Pa može li jedno "izvini" baš uvijek imati smisla u svijetu površnosti, koji nas sve više usisava?
A šta je s rodama, hoće li se one vratiti?
Post je objavljen 27.03.2021. u 07:49 sati.