Ja ne bih htio previše debatirati oko teorija istine kao što je to kod nas na primjer radio Vanja Sutlić ili Gajo Petrović sa druge strane. Htio bih samo navesti razlike u poimanjima stvarnosti iz kojih onda proizlaze i različita shvaćanja našega života, našega mjesta u Kozmosu i naše sudbine u njemu Teorija korespondencije ili adekvacije je jedna od najstarijih i najzastupljenijih teorija istine. Nju je utemeljio Aristotel govoreći, da je istinito reći o onome što jest da je, a o onome što nije da nije. Također je govorio, da je netočno reći o onome što jest da nije ili o onome što nije da jest. Tu se radi o primate stvarnosti, nad mišljenjem o toj stvarnosti. Ova teorija izražava zdravorazumsko shvaćanje istine i dugo je važila kao opća teorija istine.
Prema ovoj teoriji istinito je ono mišljenje koje odgovara stvarnosti. Istina je u slaganju misli i stvari (Adequatio intelectus et rei - Misao je adekvatna stvarima.). Istinito je ono mišljenje koje je adekvatno tj. koje korespondira stvarnosti. Radi se o slaganju suda s onim o čemu sudimo, a što je onakvo kakvo je, bez obzira kako mi sudimo o tome.
Ova teorija je bila prihvaćena tijekom 20. Stoljeća, a nju su unekoliko zastupali i marksisti i poznata je kao problematična teorija odraza. Kako govori o slaganju mišljenja sa stvarnošću, zove se još i teorija adekvacije, a s obzirom da potječe još iz starog doba, naziva se i klasična teorija istine.
U 20. stoljeću pojavljuje se i jedna druga teorija istine, a to je Hedeggerova teorija koja se sažima u dva fundamentalna stava:
„bit istine je istina biti
bit istine je Sloboda“
Ništa tu nije sporno, sporan je samo Heideggerov izvod, da ova klasična teorija istine ne podrazumijeva kasniju, tek na osnovi subjektivnosti ljudskoga bića moguću, Kantovu trascedentalnu misao da se ‘’predmeti upravljaju prema našoj spoznaji’’, već kršćansko teološko vjerovanje da su stvari po onome što su i da li su samo utoliko ukoliko one kao ikada sazdane (ens creatum) odgovaraju prethodno zamišljenoj ideji u intellectusu divinusu tj. u duhu Boga te su prema tome saobrazne ideji ili točne i u tom smislu istinite.
Tako je ens creatum i incellectus humanus, a razum je saobrazan ideji samo zbog toga što u svojim postavkama vrši izjednačavanje mišljenog sa stvari koja mora biti saobrazna ideji. Mogućnost istinitosti ljudske spoznaje zasniva se, ako je već sve od stvorenja na tome, da su stvar i postavka na isti način saobrazne ideji i da se stoga iz jedinstva božanskog plana stvaranja upravljaju jedno prema drugome. Veritas podrazumijeva biti svuda convenientia, podudaranje toga što bude između sebe kao nečeg stvorenog sa tvorcem, odgovaranje prema određenju poretka stvaranja.
Ja isto ne vidim što je tu sporno, jer je jedna istina sa Bogom, a druga istina nije ili je čovjek supstancija subjekt. Ne vidimo velike razlike između ovih stajališta, ali smo mi slobodni birati između njih, mi smo slobodni u izboru koja nam teorija istine odgovara i time se opredjeljujemo u našem vlastitom svakodnevnom životu birajući onda istine kojima se rukovodimo i to je Sloboda. Sloboda nije u biti istine niti je u posjedu istine koliko je ona u našem izboru između različitih pristupa svijetu i stvarnosti i u slobodi naših vlastitih odluka da slijedimo onu istinu za koju smo se životno opredijelili. Prema tome, put znanosti isto tako ima smisla kao i put autentičnog života i ja tu ne vidim problem.
Post je objavljen 25.03.2021. u 13:25 sati.