Ni iza riječi koje više čak ni ne čuče i čekaju iz prikrajka, zasjede, ugla mračne napuštene ulice kojom moram proći u kasni večernji sat kad sve je pusto i nigdje nikog.
Ne mogu se više sakriti.
Popunila sam sva sretna mjesta sjećanja i uzalud lupam na zatvorena vrata.
Ne mogu se više sakriti odrazu u ogledalu, besmislenim frazama kako će sve biti dobro i tebam imati vjeru i snagu.
O štošta ja trebam čemu se ne mogu više sakriti pa stiže k'o opomena il' mač da razriješi dan, odluku, sudbinu, život.
Ne mogu se više sakriti u sebe iako sam odavno povećala kapacitete, a dišem sve pliće.
Nema više mjesta u meni za bijeg, sve je otvoreni prostor, meta sam na ravnici života.
Čak više niti ne bježim od zaborava, sada ga bezuspješno lovim i preklinjem slonovsko pamćenje.
Ne mogu se više sakriti jer život nije igra skrivača, sreća nije u zaboravu već sjećanju i osjećanju.
Ne mogu se više sakriti i tako valjda treba biti jer nisam se nikada ni skrivala, od sebe.
Post je objavljen 21.03.2021. u 09:37 sati.