Unutrašnji nemir, a ponekad i manjak sna i svo to trčanje kroz život...kao da se bojite stati da vas ne sustigne to nešto. Osjećate taj dah i tu i tamo se osvrnete i gledate preko ramena. Nema mjesta gdje bi te se sakrili ni pobijgli jer je nemoguće. Pobjeći od sebe je nemoguće. Kažu da tek počneš da živiš kada se pomiriš sa sobom. Prihvatiš sebe sa svim čudovištima u sebi i oslobodiš sebe od sebe. Često kako bi ispunili svoja očekivanja kao i velikim djelom društvena očekivanja moramo zanijekati sebe i svoje potrebe. Pravimo se blesavi na sebe.
Žene: udajete se, rodite djecu, budite domaćice, idite na posao i hodajte nasmiješene....vrištanje na glas nije dozvoljeno.
Muškarci: rintajte, oženite se, budite glava kuće, budite snažni, budite primjeri doličnog ponašanja i skrbi za obitelj...Ni vama vrištanje na glas nije dozvoljeno.
A kaj ako ne želite baš tako? Ako ono unutarnje ja nije sretno makar sve bilo opločeno zlatom. Zašto moramo biti svi slični jedni drugima? Zašto je za osudu ako mijenjaš svoj život na nešto drugačije? Naj jednostavnije je moralizirati o tome koliko je netko dobar ili nije. Možda je taj netko pomiren sa sobom sretniji od vas, nas, mene. Treba prihvatiti sebe kakvi jesmo jer nismo svi stvoreni za glavne uloge ni da budemo zvijezde. Ja želim biti u miru sa sobom ali nije mi jasno da je cijena toga tako visoka. Mora nas biti svih vrsta i oblika...kako fizički tako i psihički. Umorna sam od trčanja a vjerujem da ste i vi. Nije potrebno da se mirite s ljudima ili s Bogom jer ako nemate mir sa sobom vi gubite sve. Poruka je pomirite se sa sobom i svojim željama.
Post je objavljen 18.03.2021. u 21:05 sati.