Pregled posta

SVI DOGAĐAJI SU KAUZALNI

To je jedno stajalište australskog realizma koje izvorno počiva na razmatranjima Samuela Alexandera o kauzalitetu iz njegovog dvotomnog djela „Time, Space and Deity“ i to iz druge knjige i šestog poglavlja koji nosi naslov „Substance, Causality, Reciprocity“. (Svi navodi koji su ovdje predstavljeni su iz tog šestog poglavlja druge knjige- prvi volumen).

Alexander je počeo svoja razmatranja Humeovim Istraživanjima o ljudskom razumu pa je onda uzeo u razmatranje druge britanske filozofe koji su slijedili tu liniju empirizma. Međutim, tu još uvijek nema onih razmatranja kauzaliteta kakva su na primjer svojstvena modernijim britanskim filozofima kao što su Ayer na primjer ili Popper, mada je istina kako su australski realisti jako bili pod utjecajem spomenutih filozofskih razmišljanja posebno Poppera koji je pored logike znanstvenih spoznaja dao doprinose i povijesnim i socijalnim znanostima. Posebno tu mislim na razmatranja vjerojatnosti o kojoj i Hume već govori, a koja se razmatranja ne nalaze kod Samuela Alexandera koliko je nama poznato. Razlog tome svakako treba tražiti u naglom i velikom razvoju prirodnih znanosti u 20. stoljeću kojeg su filozofija i logika pokušale slijediti svaka na svoj način sa više ili manje uspjeha.

Za razliku od Poppera na primjer koji se pojavljuje nekih 30 ili 40 godina kasnije, kod Alexandera se razmatra kauzalitet u svezi sa supstancijom na primjer u stilu Spinoze ili kretanja, u zavisnosti od Prostora i Vremena itd. itd. Tu nema tako sofisticiranih logičkih razmatranja koliko je prije riječ o predavanjima iz Prirodne Teologije.

Za Humea sva zaključivanja o činjenicama temelje se na odnosu uzroka i učinka i jedino se pomoću toga odnosa može ići dalje od očevidnosti našeg pamćenja i naših osjetila. Znanje tog odnosa ni u kom slučaju se ne postiže zaključivanjem a priori, već u potpunosti potječe iz iskustva kada nalazimo, da su određeni predmeti neposredno međusobno povezani. Zato Hume i kaže na početku svojih razmatranja (odjeljak četiri) da ‘’naš um ne može bez pomoći iskustva ikada izvesti bilo kakve zaključke o zbiljskoj opstojnosti i činjenicama. Ta veza, da se uzroci i učinci otkrivaju ne razumom, već iskustvom lako će biti prihvaćena.

„Svi se prirodni zakoni, sve tjelesne radnje bez iznimke upoznaju samo iskustvom. Uzalud bismo stoga pretendirali na to, da ćemo odrediti tijek bilo kojeg pojedinom događaja ili da ćemo izvesti neki uzrok ili učinak bez pomoći promatranja i iskustva. To iskustvo treba proširiti na budućnost i na druge predmete koji bi mogli biti po izgledu slični.“

Odatle Humeovo razmatranje problematike predviđanja budućih događaja pa onda Hume zapaža:

„Ako, dakle, argumenti izazovu naše povjerenje u prošlo iskustvo te se po njemu ravnamo kod suđenja u budućnosti, ti argumenti mogu biti samo vjerojatni ili takvi koji se tiču činjenica i stvarne opstojnosti prema gore spomenutoj podjeli.“
(Ibid)

A odatle i njegovo stajalište, da se svi izvodi iz iskustva temelje na pretpostavci kako će budućnost ličiti na prošlost i da će istovrsne sile biti združene s istovrsnim osjetnim svojstvima. Ako se pak posumnja, da bi se tijek prirode mogao promijeniti i da bi se budućnost mogla ne ravnati prema prošlosti čitavo iskustvo postaje beskorisno i ne može dovesti do nikakvog izvoda niti zaključka. Nemoguće je, dakle, nekim iskustvenim dokazima dokazati sličnost između prošlosti i budućnosti, ali su svi ti dokazi zasnovani na toj pretpostavci. Odatle i stav da kod uzroka koji se čine slični valja očekivati i slične učinke.

U odjeljku 6 njegovih „Istraživanja o ljudskom razumu“ poduhvatio se Hume razmatranja vjerojatnosti. To je jedan mali dio od svega dva lista njegove knjige i o tome kako na svijetu nema takve stvari kao što je slučaj. Međutim, htio bih samo skrenuti pažnju poštovanom čitateljstvu, da se cijela ova tematika Humea ponovno pojavljuje kod Poppera i kod suvremenih britanskih filozofa, Australca Armstronga i drugih, ali da ona nije toliko predmet niti Samuela Alexandera niti australskih realističkih filozofa i to možda sa pravom, jer je riječ vrlo često o skolastičkim raspravama više vezanim za logiku znanosti, nego za fundamentalne životne probleme suvremenoga čovjeka.

Za Alexandera kauzalitet je vremensko prostorni kontinuitet jedne supstancije prema drugoj na primjer i on kaže:

„Causality is thus the spatio-temporal continuity of one substance with another and the cause is the motion which precedes that into which, let us say, it passes or is transformed.“

Sva kauzalnost bića je unekoliko kontinuitet jednog kretanja ili grupe kretanja prema razlici koja je, kako on kaže, ‘’transeunt’’. Imanentna kauzalnost nije ništa drugo, nego ta ‘’transeunt causality’’ između supstancija koje su sadržane unutar supstancije

„Thus, for instance, the passage of the thought of an action within our minds into the realisation of that thought in actual fact is (in part) immanent causality.“

... ili na primjer, da je kauzalnost relacija između supstancija:

„Causation is thus a perfectly definite character of things; it is the continuity of existents within continuous Space-Time as subsisting between substances, which are themselves motions or groups of motions. Like all the categories it is pervasive and no substance escapes it. Causality is nothing less than this fundamental relation between substances. But it is also nothing more.“

Međutim, interesantno je da Alexander razmatra kauzalnost u odnosu prema moći (ili prema nužnosti) i na taj način njoj pridaje antropomorfna obilježja, gotovo da je riječ o fundamentalnom egzistencijalnom karakteru njegovih stajališta

„No notion of power or necessity is contained in the conception of causality as a category. Still less is the connection an anthropomorphic one. The experience we have in our own persons of causality is so far from giving us a notion of mysterious and unexplained efficacy or power, that it is but an example of the same relation as we find outside ourselves in external events. Rather we must say that power is the continuous connection which we observe in ourselves and can more easily and directly observe in ourselves in enjoyment than outside us in contemplated events. Our power is an instance of causality; causality is not the work of power.“

Odatle stajalište koja će doći do izražaja u australskom realizmu, a ono je da svaka činjenica koja uključuje neki objekt je kompleksna situacija, nema jednostavnih, nema atomističkih činjenica niti objekata koji ne mogu biti prošireni kao činjenice
„Real grounds are to be distinguished from logical grounds, though they may coincide. The real ground of any event or character, when it is not merely the so-called formal cause, which is equivalent to the fact explained, as when vibrations of the ether are called the cause of light, being in fact identical with it, is a complex of motions of which the event or fact to be explained is the causal outcome.“

Šesti dio Druge knjige (Prvi volumen) pod naslovom Substance, Causality, Reciprocity:

Mogli bismo ovdje reći, da je posrijedi mišljenje koje ne uzima u obzir Kantovu transcedentalnu filozofiju niti ima neku izravnu relaciju spram nje. U Kantovoj filozofiji zakon kauzaliteta nije empirijsko tvrđenje koje bi se moglo obrazložiiti iskustvom ili također koje bi se iskustvom moglo opovrgnuti, nego je posve suprotno pretpostavka za svekoliko iskustvo i spada u one kategorije mišljenja koje je Kant nazvao apriornima. Osjetni utisci kojima registriramo svijet i relacije među stvarima ne bi bili ništa drugo do subjektivna igra naših osjeta bez odgovarajućeg objekta kada ne bi postojalo pravilo prema kojem utisci slijede iz nekog prethodnoga zbivanja. To pravilo je povezivanje uzroka i učinka i mora se unaprijed pretpostaviti, ako opažanja hoćemo objektivirati, ako dakle hoćemo tvrditi kako smo neku stvar ili neki događaj iskusili. Odatle Kantovo stajalište, da je zakon kauzaliteta u neku ruku oruđe našeg mišljenja kojima pokušavamo sirovinu naših osjeta i utisaka preraditi u iskustvo i samo u onom obimu u kojem nam to pođe za rukom mi posjedujemo i predmet za znanost o prirodi.

Taj je zakon kauzaliteta već u vrijeme Samuela Alexandera bio doveden u pitanje problemtikom statističke vjerojatnosti kojim je baratala suvremena prirodna znanost. O tome je na primjer lijepo pisao Louis de Broglie u predgovoru knjizi „Uročnost i slučajnost u suvremenoj fizici“ koju je napisao David Bohm gdje je zapaženo, da je suvremeni razvoj prirodne znanosti doveo do usvajanja teorijske interpretacije prirodnih fenomena koji su sasvim različiti od interpretacije klasične znanosti. Dok je klasična znanost tijek prirodnih događaja opisivala kao kauzalno kretanje u prostoru i vremenu što je davalo jasan, precizan i očigledan fizički model dotle današnja prirodna znanost, a pri tome se prije svega misli na kvantnu mehaniku, ‘’zabranjuje svaku predstavu ovakve vrste smatrajući je nemogućom.’’ Zato de Broglie lijepo kaže, da su danas dozvoljene samo one teorije zasnovane na potpuno apstraktnim formulama, diskreditira se ideja o kauzalnoj evoluciji atomskih i korpuskularnih fenomena, teorija daje iskljucivo zakone vjerojatnosti koji se smatraju primarnim i predstavljaju granicu spoznatljivosti. Odbija se dakle principijelna mogućnost njihovoh objašnjenja kauzalnom evolucijom još dubljeg nivoa fizičke realnosti pa ako se to generalno stajalište danas ne poštuje, onda vas se može kazniti i sudski goniti, da čovjek pukne od smijeha.

Nas, zapravo, u ovim diskusijama o literarnom realizmu ne zanimaju ta specijalna pitanja prirodne znanosti, mada smo rekli već na jednom mjestu da je estetičko stajalište o tome kako je lijepo ono što je prirodno lijepo u neku ruku u posjedu podjednako estetike kao i filozofije prirode. Mi samo hoćemo istaknuti, da je ovaj element kauzaliteta sačuvan također i u realističkoj literaturi i da se ona po tome ne razlikuje od same prirodne znanosti ili filozofije prirode, nego da sa njome tvori jedno organsko jedinstvo, a to znači da za suvremeni hrvatski realizam nema opasnosti da ga ne prati adekvatna filozofija prirode ili kozmologija, jer je upravo istina drugačija, da tih filozofija ima na svakom koraku hrvatske duhovne sfere .

U tom smislu nam može biti donekle interesantna Popperova stajališta o vjerojatnoći događaja ili zbivanja i ja osobno mislim, da je za literaturu unekoliko dosta interesantno ovo njegovo stajalište:

„U ovom ‘realističkome’ načinu govora možemo reći, da singularni iskaz (osnovni iskaz) opisuje neki događaj. Umjesto da govorimo o osnovnim iskazima koje teorija isključuje ili zabranjuje, možemo reći da ta teorija isključuje izvjesne moguće događaje i da će biti opovrgnuta. ukoliko se ti mogući događaji stvarno i dogode.“
(The logic of scientific discovery, 120)

... ili na primjer osobno mislim, da za literaturu može biti od značenja njegovo razlikovanje događaja (occurrence) od događanja (event) čime on označava ono što može biti tipično ili univerzalno u nekim događajima ili ono što u nekom događaju može da se opiše pomoću univerzalnih imena. (Ibid)

Međutim, to je već jedna problematika koja prevladava okvire estetike i estetskog mišljenja i ona sada ne može biti našim predmetom. Mi smo ovdje već zadovoljni sa samom tezom australskog realizma, da su događaji koje uzimamo u obzir kauzalni, a kao takvi podjednako predmet i estetike i prirodne filozofije.

Post je objavljen 18.03.2021. u 03:22 sati.