Nastavljam svoj roman želeći biti sugstivan prateći radnju onako kako me prate. Naravno, sve je sada nekako u ovom pravcu dok ja gledam ne samo ispred sebe držim liniju neki smislenu nit kroz koju provlačim priču ili slamku za spašavanje ili konop zavitlavanja. Moja pažnja ako zastanem na malo nije rasuta ona onda ode u više pravaca ali ponekad je to predivan pejzaž ili panorama poneka opis. Zraka je snop svjetlosti u kojoj je prizma boja ili dan je rasute zrake sunca a dan je ionako bio vedar lijep i topao i blag.
Dan osvane ponekad usred moga čvrstoga sna ili mojih snova ili kad već pijem kafu usred moga unutarnjeg monologa. Ponekad, kao pisac, kao autor svoga djela kao tvorac kulturne baštine, ne znam prilikom pisanja je li to govorim ili samo u sebi, tehnički govoreći i dalje sam u ličnom monologu. To se ne čuje, ne razaznaje se, mislim jasno, iako mogu sebe podijeliti u ličnosti, tačnije likove, učiniti forumu, tehnički govoreći razgovornom:
"Šta ima kod tebe", pišće.
"Ništa, evo pišem roman."
"Šta, to u njemu piše?
"To bih i ja volio znati,"
"Kako to misliš?"
"Brzo, eto kako. Vrlo brzo. Ali, i gledam da to bude i za sutra."
"Mislio sam više kako, otkud to tako, to. To sam mislio"
"Znam da ti misliš kako mislim ali šta da ti kažem, Mislim pravo da ti kažem onako. Pomalo."
"Pomalo? Onako?" To kao cika-caka?"
" Ponekad me ispitivaču moj što me sve ovo priupitivaš u monologu mom misli odlutaju
pa jal te čujem jal ne čujem a zamislim i dalje od toga. Ne pitam te šta bi ti uradio, koja korist jer više sam se puta pitao."
"I šta se uglavno pitaš? O čemu se nikako ne pitaš?"
"Ne pitam se o mnogo toga, to je tačno. A i pitam se, zapitam se sve o svemu. Sve u svemu, to je."
"Znači, dolaziš do nekih konkretnih zaključaka."
"Priupitivaču moj mislim da na evo dolazi još nekoliko, koliko još zamišljenih likova a mi nismo sa mjesta mrdnuli."
"Jesmo pokoju progovoriili?"
"Nismo, to je samo moj unutarnji glas, tehnički gledano to je moj monolog samo izgleda da ga vodimo svi mi ovdje prisutni."
I tako, to je izvjena prednost ali i konfuzija romana što nija lično kao pisac kao stvaratelj ovoga lično romana ne znam jesam li to sam sa sobom govorio ili sa svima. A vani je baš lijep objektivno lijep dan i kad bih umio da ga opišem pjesničkije od ove proze to bi čak bio poetski dan. Bio to lirski, proljetni dan sa nekom dozom drage osjećajnosti kojoj još nemam ime ali tako mi se više sviđa. To znam jer mi prija i draška me onako, dopadljiv dan, a treba samo izaći u njega. To je sad problem što više ne znam izaći iz priče.
Post je objavljen 16.03.2021. u 13:33 sati.