Imam taj jedan problem
Da ne mogu izgovoriti
Teške stvari.
Drugoj osobi.
Moji bližnji pojma nemaju što me muči.
Oni malo manje bližnji,
oni su mi od sporadičnih
postali odvratni.
To je loše,
Davati takav naglasak.
Izbjegavam i najbliskiju,
Ništa ne prelazi preko mojih usta.
Ne javljam se na telefone.
Tko me treba, zvat će više puta.
Tko me voli, doći će na moja vrata.
Ostali.....ne postoje.
Da sam u poziciji,
Što nisam,
U potpunosti bih odbacila sve dosadašnje.
Minimalizirala i ovako minimalno društvo,
Minimalizirala stvari do najosnovnijih predmeta,
Minimalizirala aktivnosti i posao do ničega.
No ne mogu i ja dosadašnja nestati s planete;
Jedan par očiju u mene netremice gleda,
Od mene neprestance crpi,
I tako po pravdi jest i treba biti, na koncu......
Pa ja sve ono gdje je rupa
Moram popuniti
Gdje nedostaje moram dati
Gdje nema, učiniti da ima.
Izmisliti razgovor, gdje nemam riječi
Smijati se, gdje plačem.
Najlakše bi bilo sve pobrisati,
Zahvaliti se i ovaj cjelokupni ostatak odbaciti,
Ne samo simbolično,
Nego još i više doslovno.
Sjesti i reći -a sad Ti, da Te vidim,
Kako je to zamišljeno?
Evo, sloboda Ti je potpuna,
Ali ne neka duhovno/misaona,
Nego opće/materijalna/svevidljivoinevidljivo.
Žeži!.
Ali, par očiju gleda.
Kako svemu iznova dati novi smisao?
Naročito kako to učiniti
Kada znaš i osjećaš u svojoj srži
Da je svaki smisao - validni smisao,
Ako tako hoćeš i vjeruješ,
Potpuno isto koliko nijedan smisao
Nije zapravo smisao.
Kakav god predznak damo, prolazi.
Čemu onda i kako uopće
Više davati predznake ičemu?
Kako onda živjeti svjestan potpune izmišljotine svega, kako ustrajati u laži?
Post je objavljen 15.03.2021. u 15:25 sati.