Marketing
Nekako s proljeća
Finila je i ova šetemana od bloga tjedna.
Dokurčilo mi je lijepiti slike uvijek istih Pripizdina kojima se prisilno krećemo zadnjih mjeseci, pa ću današnji post popratiti slikama sa prvog, i nadam se zadnjeg, ljetnog godišnjeg odmora na Rajni.
Lijepo je tamo, ne mogu sad baš tvrditi da je teško sranje, ali nije to ko naše (ili bilo čije) more.
(No, da nismo bili, nikad ne bi sreli dva kurčića sa Lorelaya.)
Lijepo za pogledati ali ne sad nešto bi me vuklo vraćati se tamo svake godine na godišnji, izlet preko vikenda sasvim je dosta (sada ne ide ni to pa bezveze mi spominjati).
Što bi rekla moja prijašnja kolegica, sad penzionerka : Nema veće sramote za nas Nijemce nego kad se njemački turisti naloču na Mallorci pa se uhvate pjevati Kako je lijepo na Rajni. Ako je tako lijepo, što ne ostanu doma, pa tamo pijani pjevaju!
Tako nekako.
Sve je rekla.
A eto, kako je u prošlih godinu dana bilo malo dogadjaja vrijednih spomena, tako se najzabavniji dogadjaj u cijeloj godini dogodio baš tamo, u mjestu Bacharach. Onda doduše i nije bio zabavan, bila bi najradije zadavila muža, ali sada mu se smijemo.
Svratili smo tamo jednog popodneva nakon posjete Sankt Goaru. Vidjeli smo mjesto vozeći se s druge strane rijeke i dopale su nam se sve te kućice u Fachwerk-stilu, pa da pogledamo izbliza.
I tako, uspijemo se parkirati na dobro mjestu, tik pred ulazom u grad.
Parkiranje jeftino u odnosu na deračinu po gradovima u našoj okolici.
Samo 2 eura za cijelo poslijepodne, sve do ujutro.
Toliko nam nije ni trebalo, ionako smo morali uhvatiti trajekt, bolje rečeno splav koja vozi izmedju dvaju obala rijeka.
(Na slici gore nije splav, nisam toliki debil ali splav nisam slikala. Ionako slike nemaju veze sa tekstom. A i mi smo naravno, uvijek na krivoj strani. )
Uglavnom, muž ubaci dva eura i stisne tipku za printanje karte.
Kad ono ništa, automat se napravi blesav.
Već lagano nadrkan ubaci još jedan euro (ne pitajte me zašto, kad parkiranje košta dva).
Automat ga i dalje ne jebe i samo mudro šuti, stoji i guta kovanice.
A bilo je vrijeme ručka.
A govno od automata ne zna kako su neki gadni kad su gladni.
Bolja polovica popizdi : meni si našo progutat 3 eura, mamu ti jebem! I lagano ga šutne nogom.
Kad je ovaj počeo tuliti!
Uključio se alarm, zaštita kradljivog automata od kradljivaca.
Stajali smo tako šokirani uz njega dok nije prestao tuliti.
Već sam nas vidjela u prugastim odijelima s kuglom na nozi kako bezuspješno objašnjavamo da je on pokrao nas a ne mi njega.
Od šoka smo se oporavili, po običaju, tek kad smo nešto ubacili u kljun.
I tako, do slijedećeg puta, na nekom drugom mjestu.
A sad idemo dalje s kompilacijom za kraj...
Baj baj baj...
Mnogo toga zajedno smo prošli
sad sve je iza nas
ni za čime ti ne žali
ide dok ide, traje dok traje
nekad se dobiva, nekad se daje
Post je objavljen 14.03.2021. u 20:38 sati.