Kroz dijalog nekad postižem dosta a nekad ništa, isprazni razgovor ne unosi sporazumjevanje ali može unjeti dodatna objašnjenja kao kod književnih kritičara ili ozbiljnih studija kojima su potrebne fusnote. Mislim takođe da ljudi najviše ne razumiju, ljudi ne shvataju pjesnike, i pjesnik pojedini se trudi da pobliže objasni šta je kao pisac, prijek svega htio reći, a kao pjesnik naročito mu je stalo. Pjesnik poneki piše i ako mu ne rade o glavi nije mu stalo shvataju li ga ili ne, može ispasti još više cool, ono stvarno, kakva je akustika publlike, da zvuči skroz superstar. Ipak dijaloška forma je samo forma istinski razgovor postižem kroz neobaveznu priču, nema tu ništa, nikakvog intervjua za ovo ili ono da neko dokaže koliko je sposoban ili pametan, da se padne u zamku ispitivanja, ispipavanja koliko i šta zna, možda stvarno čovjek ništa ne o tome ne zna.
Možda nije čuo ili nije upućen ili čovjeka možda uopće i ne zanimaju, što se kaže, ćarsijske priče. Časkaš onako, pomalo pokušavaš da se približiš bez dvoumljenja ili zadnje misli.
Mislim da na to liče moji dijalozi u mojim pričama. Mnogo koristi govor tijela, ako recimo u supermarketu uzmem đačku paštetu čujem malo potom dvojicu ispred mene razgovor o klicama. Kao sve što raste i treba da raste jer takav je red. I onda vidim da uz malo više upadne i prilično nekulturne baš onako glasne kao magare komentara dokle je priča došla.
Post je objavljen 11.03.2021. u 05:42 sati.