Ne da mi se pisati, u stvari ništa mi se neda, poboljeva moja generacija, svako malo netko i umre, uznemiren sam, noćas nitko od nas troje nije ni spavao, a meni valja na posao, mora se održati privid normalnog života.
Stigli nam naručeni obješenjaci, ovo dolje što se baš i ne raspoznaje je možda i ponajbolje- špek, sve je naravno domaće, kolegici je tata mesar, barem nam sad stan lijepo miriše.
Ide i tradicionalni ženski šahovski velemajstorski turnir "Cvijet Mediterana", pratim ga preko interneta, s dvije Ruskinje se preko fejsa i dopisujem, sramota, al ne da mi se spustiti u grad, morao bih se vratiti autobusom, a to mi se u ovim okolnostima blago rečeno gadi. Izlazim samo na posao i ono kad baš moram, čini mi se da će to opet biti sutra, evo i pijača mi je pri kraju.
Nismo spavali, vrtili smo se, tko na krevetu, tko na madracu, zanimljivo, nije ni Jin, svako malo bih osjetio kako mi prelazi preko nogu, pasja vremena...