Pregled posta

.. nastavak: ANEKS O NACIONALNOM

Predrag Matvejević
(slika: internet)

Preostaje nam još vidjeti kako Matvejević prilazi temeljnim teoretsko-političkim pitanjima u posljednjem njegovom radu Jugoslavenstvo danas. Od mnoštva tu postavljenih tema zbog karaktera njihove teorijsko-političke artikulacije što dozvoljava da svaka ponaosob postane predmetom kritike, ograničit ćemo se na one paradigmatske kako zbog nedostatnosti znanstvene obrade tako i zbog potpune teorijske njihove promašenosti.

A) "U naroda kao sto su naši s historijom koju smo imali i traumama svijesti kakve smo naslijedili gotovo je neizbježno da se na odgovarajućem stupnju građanskih sloboda javljaju uza sve ostalo i nacionalizmi: od te nesretne boljke stradaju ponekad najosjetljiviji među nama noseći je trajno u sebi, predajući joj se, umirući s njom"
(P.Matvejević, str. 16)

Povijest naših naroda tako nam se čini ne možemo shvatiti naprosto kao historiju nacionalizama. Ukoliko dakle pod apstraktnim pojmom "odgovarajućeg stupnja građanskih sloboda" mislimo na socijalizam tada valja raščistiti s onim temeljnim pojmovima "nacionalno" i "nacionalističko". Naime nadasve je opasno i krajnje štetno socijalističku legitimnost nacionalnih interesa i osjećaja kao i gajenje nacionalnog smatrati nacionalizmom.

‘’Nacionalno je sve ono što je u društvenim odnosima i u svijesti pojedinaca i grupa vezano za postojanje, razvoj, ponašanje i perspektivu nacije kao historijsko-društvenoga realiteta koji dakako nije statičan, već u određenim trenucima historije nastaje razvija se, mijenja i iščezava. Marksizam je u tom smislu prognozirao i stapanje i odumiranje nacija u besklasnoj budućnosti čovječanstva, jer je i nacija bez sumnje tvorevina klasnog društva i treba da odumre kao i država, privatno vlasništvo, klasa itd. No kao što nije nastala nečijim dekretom tako nacija i ne iščezava nečijim dekretom ili naprosto željama ljudi da ona nestane...Nacionalno može dakle biti i progresivno i regresivno, a nacionalističko je najregresivniji supstrat nacionalnog’’.
(Stipe Šuvar, Samoupravljanje i alternative str. 475)

Nacionalističko je ono što mrzi, što neprijateljuje, što je prema drugom isključivo, nacionalističko je ono sto interese vlastite nacije nameće drugim nacijama, to je ono sto drugo potcjenjuje i što mržnjom odbacuje. Unitarizam se tek prividno bori protiv nacionalizma na način negiranja individualnosti nacija. Općenito uzevši možemo reći da nema nacionalizma bez unitarizma - to su suprotni polovi istog mišljenja koje podrazumijeva jednu političku praksu etatističke redukcije socijalizma, ali subjektivističko negiranje nacija i centralističko okivanje društva kao tendencija koja ugrožava socijalistički razvoj regresivna je i zbog toga što inzistira na zahtjevu da se Jugoslavija treba organizirati na jednoj centralističkoj osnovi dakle na osnovi državnog prisvajanja viška vrijednosti i državnog upravljanja tim viškom vrijednosti. Stoga nema nikakve bitne razlike među onim što označavamo pojmovima "unitarizam" i "nacionalizam".

B) Pitanje tzv. jugoslavenstva kako je ono tematizirano i eksplicirano u Jugoslavenstvu danas čini se načelnim promašajem. Zato primjedbe koje slijede nisu samo neko otkrivanje drugačijeg gledišta o istoj stvari. Suprotno tome treba pokazati koji su to bitni momenti jednog stajališta koje kani nadvladati tradicionalizam na doista tradicionalan način. ‘’Zajednička jugoslavenska svijest’’ jest prije svega svijest ‘’ koja je kadra nadići isključivu pripadnost vlastitoj naciji i ograničenja same vlastitosti - ta se svijest ne nasljeđuje, nego stječe - ne može se (bez nje) ostvariti viši tip zajedništva, potvrditi se u zajedničkom životu ‘’Taj viši tip zajedništva je dakle jugoslavenstvo kojeg Matvejević razumijeva još i ovako: ‘’Jugoslavenstvo su kao što je poznato pratila uza sve ostalo očekivanja koja su sa razlogom označena kao romantična. Takav romantizam ne treba posve zanemariti niti potcijeniti. Kada se priznaju sve razlike kojje valja priznati i potvrde identiteti koji zavređuju da budu potvrđeni u svakoj se sredini izdvajaju svojim vrijednostima - skrbi za cjelokupan narod (nacije, narodnosti) i zemlju kao cjelinu - pojedini bolji ljudi: nacija boljih ljudi moglo bi se reći koju tvore i Makedonci i Slovenci i Srbi i Muslimani i Hrvati i Crnogorci i ostali bez razlike svatko sa svojim osobitostima i obilježjima pa među njima i oni koji su samo ili najprije Jugoslaveni. (Matvejević, Jugoslavenstvo danas str. 16)

C) Interesantno je spomenuti kako nas upućuju neki naši politički teoretičari da je ideju integralnog jugoslavenstva zastupao veliki broj naših intelektualaca. Nama je kao historijski fakat zanimljiv taj rasplet i činjenica da je ideja integralnog jugoslavenstva nakon iskustava sa jugoslavenskim odborom od mnogih bila napuštena dok će tek kasnije pristalice politike integralizma pristati na jednu reakcionarnu državnu i političku liniju. Ta ideja ponovno oživljava neposredno nakon rata zahvaljujući centralističkom upravljanju privredom i društvom, a javlja se i danas kod zagovornika državnog modela socijalizma. Ukoliko je, dakle, jugoslavenstvo "nadilaženje pripadnosti vlastitoj naciji" i ukoliko je ono već sada "nacija boljih ljudi" tada jest primjetno da ono što nam autor nudi kao teoretski i politički projekat, kao alternativu dezintegracionim procesima u našem društvu samo zagovaranje one ideologije koja počiva na uvjerenju da Jugoslavija može opstati samo ako se konstituira jedna jedinstvena nacija ne videći pri tome, da odbacivanje ili negiranje specifičnih nacionalnih osobitosti i nacionalnih samostojnosti Jugoslaviju ne jača nego slabi. Posve je sigurno da sudbina Jugoslavije ne ovisi o broju onih nacionalno neopredijeljenih već od spoznaje da put društvenog razvitka mora voditi uspostavljanju takvih odnosa u kojima udruženi radnik ovladava dohotkom i preuzima neposrednu odgovornost za tokove cijele društvene reprodukcije.

D) Nacionalizmi se kod nas javljaju kao proturječna pojava društvenog razvitka i to kao reakcionaran izazov socijalističkom samoupravljanju kao takva politička praksa koja radnika hoće ostaviti u najamnom položaju prema nosiocima državnovlasničkog i grupno vlasničkog monopola. Tek sa vlašću radničke klase nad uvjetima društvene reprodukcije , udruživanjem rada stvaraju se mogućnosti za iščezavanje pojava hegemonizma, neravnopravnosti i konflikata u međunacionalnim odnosima. Svaka tendencija nacionalne neravnopravnosti kod nas ugrožava i klasne interese radničke klase, a njeni nosioci jesu one socijalne i političke snage koje osamostaljene u odnosu na radničku klasu njezinim interesima suprotstavljaju svoje parcijalne interese. Matvejević ipak stvarima drugačije pristupa: ‘’Slijedeći nacionalne ili republičke podjele (što je i prirodno) i podvrgavajući im se (što nije korisno, osobito kada je riječ o kulturi) samoupravljanje nije davalo očekivani poticaj saobraćanju nacionalnih kultura.‘’ (Ibid , str. 69)

Čini se međutim da stvari stoje suprotno, jer kao što je stagnacija samoupravljanja osnova narastanja nacionalizma tako baš u toj stagnaciji valja vidjeti razloge nedovoljnom "poticaju i saobraćanju nacionalnih kultura". Matvejevićeva kritika nema neke realne snage. Prije je tu riječ o pokušaju da se kroz tobožnje teorijsko postavljanje pitanja o nacionalnim kulturama formulira jedan drugačiji stav i drugačiji pogled na karakter prevladavanja centralističkog modela socijalizma u nas. Zato je pitanje nacionalnih kultura tek paravan kako bi se što je moguće bezbolnije podvrgla kritici ustavna načela i sam Ustav iz 1974. : ‘’Koristeći se ustavnim pravima i sve većom autonomnošću republika ( i pokrajina) unutar federacije, proces potvrđivanja nacionalnih kultura postao je stvarniji i odlučniji Prevladavanje centralističkoga modela u biti pozitivno suočilo se sa mnoštvom manjkavosti i opasnosti: parceliziranje prostora kulture, utjecaji republičke ili regionalne birokracije na kulturne inicijative, ohrabrenje partikularizma i provincijalizma, izostajanje širih (zajedničkih) pothvata, slabljenje vrijednosnih kriterija, obezvređivanje kritičke prakse.’’

Matvejevićeva teza doduše eksplicitno ne iskazuje taj smisao, da je Ustav posljedica pritiska nacionalizma, ali mi ne vidimo bitne razlike između dvije tvrdnje: one prema kojoj je sama ustavna koncepcija federacije posljedica pritiska nacionalista i one upravo citirane prema kojoj Ustav iz 1974. i ustavna rješenja jesu uzrokom "parceliziranju prostora kulture", "partikularizma", "provincijalizma"- jednom riječju - nacionalizma.

Sam Ustav nije zamisljen kao akt legitimacije republičkog ili pak pokrajinskog zatvaranja već kao osnova jačeg povezivanja kroz samoupravne forme. U tom smislu valja i shvatiti ustavne promjene kao napor da se osigura odlučujuća uloga radničke klase i urede nacionalni odnosi na osnovama pune nacionalne ravnopravnosti i solidarnosti. Matvejević nije shvatio da republika kako je ona definirana u Ustavu nije država kojom upravljaju otuđeni tehno birokratski centri moći, već prije svega i iznad svega država utemeljena na vlasti i samoupravljanju radničke klase i svih radnih ljudi.

UMJESTO ZAKLJUČKA

Općenito se čini, da Matvejević nije uspio teorijski razložiti osnovna pitanja jugoslavenstva i nacionalnih kultura niti je pak uspio primjereno politički razmotriti praktička naša rješenja u sferi nacionalnih i međunacionalnih odnosa. Štoviše, čak i prognoza da smo svjedoci pomaka nacionalnog pitanja "sa desna u lijevo" na svjetskoj razini posve je teoretski i politički neodrživa ukoliko promotrimo što se kao realno povijesno događanje zbiva na svjetskom planu dominacije monopolističkog kapitala i njemu pripadajućeg liberalizma i konzervativizma.

Na bilo koji put da se sa Matvejevićem krene bilo da je riječ Sarteu, naciji ili jugoslavenstvu i nacionalnoj kulturi nema se kuda stići, jer naš autor najčešće polazi od loše utemeljenih, a to znači nepromišljenih tek priručno uzetih ishodišta na kojima se onda grade kule u pijesku.

Post je objavljen 06.03.2021. u 10:34 sati.