Kažu ljudi često da bolje biti sam nego u lošem društvu ali mislim da lažu. Ok ako se navikneš na samoću jer si dugo sam ali i ti naviknuti nisu sretni (ma što rekli) i vjerujem da bi mijenjali sve da nisu sami...Mislim da ima više oblika samoće.
Biti sam sam u svakom smislu...otuđen od Boga i od ljudi bi se reklo...bez interakcije ili ikakvog vanjskog ili unutrašnjeg podražaja...hm.. ne znam... ne mogu pojmiti kakav je to život. Da li stvarno može čovjek biti potpuno u takvom stanju i spokojan sam sa sobom. Kaj nije u našoj prirodi da trebamo druge da bi opstali...disali...živjeli...hm...i da li je to uopće najgori oblik samoće....ili je gore druga vrsta samoće...
Biti sam a okružen ljudima...čak i ljudima koji te vole i obožavaju a biti sam. I imati interakciju s okolinom i sve što socijalno ponašanje zahtjeva a biti sam. Sjediš s ljudima i gledaš ih i oni ti nešto govore i ti klimaš glavom i čuješ kaj ti govore ali ne slušaš. kao da nisi tu nego si uključen na autopilot . Nisi tužan a ni sretan. Stanje bez stanja iako ti je lijepo dok sjediš na suncu ali ruke ostanu ledene jer fali život u venama. Kao neka mehanička stvar.
Sada koja je gora samoća...biti sam sam ili sam a sa svima? Tko je od te dvije osobe usamljeniji? Zašto ljudi uopće i dolaze u to stanje? Je li to znači na smo živi a mrtvi? Da je nešto od nas uzeto iznutra...ugašeno... Ima li nade za takve ljude?
Post je objavljen 02.03.2021. u 21:59 sati.