Kad pomislim na nas, vrati se taj osjećaj čvora u stomaku. Sjećanja, nostalgija, sve ono što je bilo, skupa s onim na što pomislim da neće biti, udare onako podmuklo, u taj čvor. Ali shvatila sam da se od toga ne može pobjeći. Ljubav koju nosiš je uvijek sa tobom. Ona poput vjetrića hoda za tobom, za tvojim kosama, i ti znaš da kad se okreneš, tu je. Uvijek sam mislila da je ljubav kad su dvoje skupa, ali sad vidim da je Ljubav neovisna, sama za sebe, kad postoji, ona je tu, bez obzira gdje smo mi. I to je zaista shit, ali što je tu je.
I ne čekam da se ništa desi, samo me zanima hoće li ta Ljubav, biti tako uporna i tvrdoglava u svom opstajanju kao što smo bili mi.
Post je objavljen 01.03.2021. u 21:06 sati.