Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/rossovka

Marketing

Lice moga Grada

U mojem srcu, u mojim mislima lice moga Grada cijelo je i puno života. Valjda je to obrambeni mehanizam koji onemogući čovjeku da skrene sa zdrave pameti i potone u potpuno irealni svijet.

Kolike su generacije maturanata sa proslava godišnjice mature, u cik lipanjskog jutra, došle iz Štuke ili sa Pigika i čekale da se otvori Mlječni u šest ujutro, da popiju još po kavu i onda se raziđu. ( Mi smo se malo modernizirali; najuporniji su završavali u Brezju, u našoj "sigurnoj kući", da barem još malo ostanemo zajedno. ) Dok sam bila tek malena curica, više me privlačila Bonbonierra preko puta; cvebe u čokoladi, mini runolist i kiki bomboni koji su stajali u velikim staklenim posudama i prodavali se na vagu. Pa frizeraj, i odmah pored njega Duhan u kojem mi je tata toliko puta kupio najfriškiju Maja slikovnicu. Pa Šucina cvjećarna prepuna prekrasnih složenih buketa ( rekli bi Petrinjci - puketa ), lončanica i kaktusa. Još malo dalje niz ulicu dućan sa metražom i pozamanterijom, u kojem nema čega nije bilo - gumba svih veličina, boja i oblika, konaca za goblene i šivanje; tamo sam uvijek pocupkivala dok bi mama kupovala konac za heklanje ili vunu.
Kasnije me ipak više interesirala špica, Mlječni i stari hotel u kojem je vikendom bila živa svirka. Mogao si bez opasnosti da te itko skuži vrebati neku svoju tajnu simpatiju i vrludati za njom poput sjene. Šetati gore - dolje prije odlaska u kino, spustiti se prema parku na kremšnite ili limunadu kod Behadina pa se vratiti natrag vidjeti ima li kakvih promjena u sastavu na špici.
Uvijek sam voljela sjesti na terasu Mlječnog, pa i kad se promijenio naziv u Croatica meni je nekako taj naziv Mlječni ostao puno bliskiji, možda zato što me podsjeća na djetinjstvo ili zato što i moj brat koristi taj naziv. Sjedneš nad šalicu dobre kave i imaš vidik na sve strane; tko dolazi, tko prolazi i izdaleka vidiš da stiže ona ili onaj kojeg čekaš.

Sve je ovo sada prošlo svršeno vrijeme. Koliko god slike u mojem srcu i glavi bile vividne, uskoro će nestati ono tako poznato i voljeno lice mog najdražeg Grada. Jednom će izniknuti nove zgrade. Voljela bih da budu poput nekadašnjih, ovakve kakve nosim u sebi. Zbog naše djece, zbog svih Petrinjaca se nadam da će to biti vrlo brzo.
Možete li uopće pojmiti što znači imati Grad bez lica i gledati Ga uništenog, a istovremeno u srcu nositi Njegovo lice koje takvim pamtite otkad pamtite sebe?
Nikome ne bih poželjela da oćuti tako nešto. Jer boli više od ičega.

( fotke - Biram DOBRO i petrinjski e-spomenar, lice moga Grada kojeg više nema )




Post je objavljen 26.02.2021. u 20:18 sati.