Ljubičice...
Svakog proljeća, iznova me probude, mirisom, slatkom, nježnom ljepotom..
i podsjete da život ide dalje...
Ove godine kao da nam je proljeće požurilo...Kao da stiže ranije da nam poruči da sve nije izgubljeno, da će depresiji doći kraj...Da ništa, pa i sav jad koji je ova korona donijela ljudima, nije vječan...Proći će, šapuću nježne glavice ljubičica, pomjerajući se na povjetarcu i šireći miris koji lagano putuje onima koji ga osjete i vole...
Proći će, šapuću prvi, rano probuđeni vijesnici proljeća...
Ne dajte se ljudi, punite se ljepotom prirode koja je oko nas, probudite se i vi!...Dosta ste spavali!..Pokrenite se! Djelujte!..Učinite svoj život boljim i ljepšim, nitko drugi vam neće to napraviti umjesto vas...Priroda se budi, probudite se i vi...Ne dajte da vam itko uništi vaše snove, ideale, ne dajte da vas teška vremena, ružne vijesti, depresija, svlada...Krenite u potragu za srećom, ona je tu oko nas, nekada je od trke, koja nam je nametnuta, ne primjetimo...A tu je, samo se osvrnuti trebamo, okrenuti i pogledati svijet oko sebe, otkrivati one istinske, prave stvari, vrijednosti, koje ljude čine ljudima, a čovjeka čovjekom...Duboko udahnuti miris ljubičica, uroniti u djetinjstvo i sjetiti se koliko je ljepote bilo u našoj mladosti i nevinim dječijim igrama, druženju sa dragim ljudima, dugim šetnjama kroz parkove, šumu i pričama sa prijateljima koji su nas uvijek razumjeli...Idemo uroniti u maštu, provesti u njoj toliko vremena da shvatimo, zašto naš život ima smisla i krenuti iz početka, sve, kao priroda, probuditi u sebi novo proljeće, udahnuti miris ljubičice i krenuti dalje, bez osvrtanja na sve loše što je iza nas. Priroda to uvijek čini, idemo s njom pod ruku i mi...