Marketing
Tata na Televiziji
Danas sam na TV KALENDARU ugledao tatu.
Slučajno naravno.
Jutrom se budim da budem malo sam.
Pa spremam kaos po dnevnom boravku, stavljam ili skidam veš sa sušenja.
Punim ili praznim suđericu.
Vježbam, rastežem se.
Skupljam čarobne štapiće sa poda.
Sa Ebaya kupljene.
Da netko ne strada.
I pustim TV KALENDAR u pozadini.
Zna nekad biti zanimljivo.
Možda za kakav kviz neku triviu pokupim.
Danas sam stavljao veš sušiti.
U dnevnom boravku pred TVom.
Jer podmladak mi je u jutarnjoj smjeni.
Pa nek oni popodne prebace robu na balkon.
Što sumnjam da će napraviti.
Danas mi je veš posebna muka.
Treba puno čarapa objesiti.
Bježe, skližu, padaju.
Stavljam ih na malo sušilo, robu na veliko.
Okrećem se naokolo, tražim prostor na žicama.
Hoću li hlače preko dvije žice?
Hoće li mi ostati prostora?
U podlozi slušam prilog o životu našeg pokojnog liječnika-političara.
Istakao se u devedesetima.
Mislim, pa nisam ni znao da je umro….
Nemam prostora više za jaknu opranu nakon treniga.
Dobro je- nema mirisa ovaj put, pa ju vješam preko ruba vrata.
Gledam gdje bih još mogao zgurati tajice.
Dosta mi je pa pogledam na ekran.
I vidim tatu.
Mog oca.
Ne starca kojeg nisam ionako dugo vidio zbog epidemije.
Nego čovjeka u snazi kako stručno rukuje složenim aparatom.
Na par sekundi priloga.
Točno u trenutku kad sam prestao buljiti u veš.
I samo na trenutak pogledao ekran.
Stajem. Njem sam i zbunjen. Siguran sam da je on ali naravno….
Ma mora biti on…!!!!!
Uzimam daljinski, palim snimalicu, gledam prilog ispočetka.
To je on. Je!
Sporedni je on lik u prilogu. Svejedno, tu je.
Slučajan lik baš kako sam ja slučajno digao pogled u trenutku kad se ukazao.
A mogao sam gledati u mokre gaćice ili rasparane čarape.
Gledam ga kako je uspravan, snažan, odlučan.
U tih par sekundi podsjeti me i kako sam ga se bojao.
Bio je strog, prestrog čak za ono doba.
Muškarac....
Odbijam godine, računam, ima možda koju godinu, dvije više nego ja danas.
Ne mogu nego brzinski se usporediti s njim.
Ajd, oba solidno izgledamo za godine.
Njegov je posao bio cijenjen, moj nije.
On je bio.... (?) a ja sam... (?). Ne znam. Prerano je.
Gledam veš oko sebe. Nelagoda mi je.
Moj otac, onaj sa TV KALENDARA bi me probudio da ja sredim veš.
Nije to bio njegov zadatak.
I ne bih se usudio prigovoriti.
Jer sam ga se bojao.
Njegove strogosti i prigovaranja.
Vrtim iznova tih par sekundi.
Pomislim kako moj pomladak slatko spava i misli da posluga sređuju njihov nered.
Ili likovi iz Harry Pottera.
I to me smiri.
Jer moj otac je danas umorni gospodin, cijepljen od Covida, a ovaj tata na ekranu je nenadana uspomena.
Nemam ga se razloga bojati.
Nijednog od ta dva.
A mene se ionako nitko ne boji!
Post je objavljen 23.02.2021. u 15:39 sati.