Obično šutim i slušam.
Nemam što reći, dok se prijateljice žale na svoje muževe.
Na to kako nemaju ništa zajedničko, na to kako ništa ne rade zajedno, kako im je glavna zanimacija piljenje u televizor s daljinskim upravljačem u jednoj, a pivom u drugoj ruci. Obično gledaju program koji samo njih zanima i ne pitaju želi li netko od ukućana pogledati nešto drugo.
Kako ne razgovaraju, pa čak rijetko i slušaju.
Srećom, kažu one, u kući uvijek postoje dvije televizije, pa se povuku u drugu sobu i gledaju ... što god ...
I tako, nakon što se izjadaju, sve se, kao po defaultu, okrenu prema meni i čekaju moju priču.
I dalje šutim, dok neka od njih ne zaključi kako mi i jest bolje da šutim, jer one dobro znaju kako provodim večeri.
- Zapravo, ne znate, velim ... istresemo hrpu bojica na stol, izvadimo veliku mandala bojanku i raširimo je preko stola.
Sjednemo jedno nasuprot drugome i svatko boja sa svoje strane, dok se ne sretnemo na pola bojanke.
Pri tome pijemo nekakav fini, aromatični čaj, razgovaramo i smijemo se kad oboje rukom posegnemo za istom bojicom ...
Post je objavljen 22.02.2021. u 17:59 sati.