umorna sam.
do jučer nisam ni znala koliko sam umorna.
život je lijep.
život je ružan.
život je lak i radostan.
život je tuga i patnja.
život je težak ko sizifov kamen,
osim ako letiš lak k'o ptica...
umorna sam od ljudi.
umorna sam od svega oko mene, osim od ptica, drveća i cvijeća.
(drveće sijeku, ptica je sve manje, cvijeće se više ne sadi kao nekada...umorna sam)
netko je našao način da od mene napravi robu s etiketom.
netko mi je priljepio naljepnicu i odredio što sam, tko sam, kakva sam...što je za mene, što nije,
što zaslužujem, što ne....što mogu, što ne mogu (a, ja i danas na kraju krajeva, još uvijek samo isprobavam što sve mogu i ne mogu, koliki mi je doseg u vis i širinu (moram na dijetu) koliko se mogu skutriti ko mačka u najmanju kutiju)
teško je s naljepnicama.
naljepnice su sizfov kamen.
ne možeš biti ptica kad ti zaljepe naljepnicu.
definiraju te.
odrede.
stave rešetke oko tebe i kažu - to tu unutra si ti! TO si ti. ti si TO .takva si. sad te znamo.
nitko, baš nitko me ne pita: tko si ti? što si ti?
svi znaju.
oni vide, oni misle, oni znaju - mene se ne pita. ja sam proizvod sa naljepljenom etiketom.
sloboda je riječ na svačijim usnama.
ljubav je riječ pred kojom se svi klanjaju.
a, ja sam u kavezu koju mi ljubitelji slobode i ljubavi spraviše.
tuga je pregolema, što sada znam da sam na to pristala.
da sam barem znala što radim....ali, tako je to kad isprobavaš što sve možeš, ponekad se i gadno zezneš. možeš, ali nije ti trebalo.
život je u stvari jednostavan.
život je u stvari vrlo kompliciran.
znate kako izgleda bara, močvara?
sivo, jednolično, monotono, zagušljivo, smrdljivo, blatno..
a, naiđe dan kad iz te prljave vode izviri lopoč - bijel i čist, savršen, stremi uvis iznad mrkog mulja iz kojeg je šiknuo na kratko.....
ali, badava. ljudi od bare ne vide lopoč.
mnogo njih koji ga vide, kažu: da, ali iz smrdljive bare je!...
malo tko vidi cvijet i njegovu tišinu, ljepotu i savršenstvo. pa, iz bare je! ali -cvijet je!
iz bare je! cvijet je!
i što je na kraju istina?
svaki cvijet izrasta iz bare, iz blata, iz zemlje....i cvijet je.
i svatko od nas sam bira u što će gledati, što će videti.
ali, cvijetu je trebala bara da bi izrastao u cvijet. što je tu nejasno?
umorna sam. jako umorna.
ne biram više, ne odobravam, ne osuđujem, ne mislim, ne tvrdim....samo gledam. promatram.
samo jesam.
za sada ovdje.
sutra negdje drugdje.....u nekom drugom ovdje.
ali uvijek, uvijek za cvijet. za lopoč.
u zamršenom kovitlacu bezbrojih ljudskih stavova, mišljenja, pravice, krivice, osuda, pljuvanja, mržnje, zavisti.....biram otpustiti sve to....udaljiti se....gledati u neko daleko svjetlo, promatrati....samo biti....kao što je travka, kao što je ptica i njezino drvo....kao oblak...samo biti, dok trajem u svijetu koji nisam izabrala, koji nije moj.
osim ponekog lopoča koji proviri iz bare -tek da ga ne zaboravim....tek da mi naznači put...
Post je objavljen 20.02.2021. u 12:39 sati.