Pregled posta

It's a comeback!

Nakon 3.322 dana, odnosno 9 godina bez posta, D. se odlučila vratiti ovim desetim, jubilarnim postom. Misija: oživjeti ovaj blog koji je nastao 6.3.2011. (uskoro slavi deset godina!)
Osim što me inspiracija lovi na dane, tako čim sjednem za laptop, ona jednostavno ode. Nekada nije bilo tako teško pisati, ali otkako sam odlučila ne govoriti tko sam, malo se zapitam kakve teme i što želim podijeliti s internetom.
Mislim da upravo radi toga važem što ću napisati, kako, tko će to pročitati, hoću li ponovno upoznati nekoga preko ovog portala koga ću zavoljeti kao što sam svoje curkice :)

Htjela bih se malo osvrnuti na proteklih devet godina.. završila sam srednju školu, upisala sam fakultet. Ono što sam mislila da je moj poziv od malih nogu to ipak nije bio pa sam promijenila kako grad, tako faks, društvo i sve što me okruživalo godinu dana. Nedavno sam završila fakultet, u procesu sam traženja posla i nevjerojatno sam razočarana hrvatskim političkim svijetom koji ima svoje prste doslovno u svemu, pa tako i u zapošljavanju.. no, nadajmo se kako će uskoro biti nešto od svega toga.

Od zadnjeg posta proslavila sam i pet godina mature i bila sretna što sam vidjela svoje cekače u nešto drugačijem izdanju, samo mi je žao što ćemo za naredno okupljanje čekati još toliko godina. No, što se mora.. viđaš se s kim želiš, a okupljaš za neke velike brojeve.
Također, i dalje volim svoju osnovnu školicu. Iako sam otišla iz kvarta u kojem sam živjela godinama, nisam baš toliko daleko otišla pa i dalje srećem neke ljudiće bilo u busu, bilo na cesti, bilo u kafićima (kad su radili..).

Od devet godina koliko me nije bilo, 5 i pol sam provela u podstanarstvu. Zato sad ne razmišljam o odlasku iz obiteljske kuće jer znam kako je to bilo živjeti život sa zapakiranim kutijama i kupovanjem onog što ti je potrebno jer ne znaš u kojoj se točno što nalazi. Moralo je tako, tih pet i pol, da bih naučila cijeniti neke stvari te uživati u onome što je uslijedilo nakon njih. Život u stanu nekad mi je bio top i selidba u kući nikada nije ni dolazila u obzir. A sada, s ovom pameti i ovim godinama, pomalo žalim što sam se toliko odupirala promjenama. Jer život u kući, bez susjeda koji vrebaju malo glasniji smijeh da mogu prigovarati, je nešto najbolje.

Nakon niza ljubavi za koje sam mislila kako nikad neću preboliti, zaboraviti, preći preko njih, našla sam jednu ljubav koja me već dugi niz godina podržava u svemu što radim, bodri kada sam tužna, satima razgovara sa mnom o svemu što nas okružuje, razumije moje misli i, najvažnije, voli me ovakvu kakva jesam. Tvrdoglavu, upornu, neodlučnu, hiperaktivnu, tešku osobu punu raznih ideja koje želi realizirati i pokušava naći način da sve funkcionira. Hvala ti što si tu i u vrijeme i u nevrijeme, kako sam to davno prije tebe volila govoriti :) Hvala ti što si moj Dylan, moj Hache, moj Caleb, ma sve moje ljubavi iz serija
(Kad smo već kod serija, Beverly Hills 90210, Pretty Little Liars, The O.C., Gossip Girl........... mogla bih napisati post od 50 strana)

I dalje volim svoju Novalju, more i osjećaje koji me obuzmu svaki put kad pređem Paški most. Nije to nikad bila tajna, ali ljudi to nekako ne shvaćaju. To je neka neraskidiva veza koja je između mene i tog malenog gradića općepoznatog po Zrću, a manje poznatog po svemu onom što ima, a ja volim. I mogu odlaziti na razna mjesta, diljem obale, ali uvijek ću se vraćati mom Pagu, mojem miru, veselju i sreći koja nema granica kad sam tamo.
Iako se naša ekipica skroz raspala, s vremena na vrijeme čujemo se zahvaljujući ovoj modernoj tehnologiji koja nas je ipak, na kraju krajeva, povezala i ne možemo se odvojiti jedni od drugih. Ipak, odrastali smo skupa, upoznavali se, gradili međusobno kao osobe. To su trenuci koji se pamte i razlozi zašto voliš neke osobe zauvijek. Također, nadam se reunionu, barem onom mini, čim situacija to dopusti.

Iako sam otišla s bloga i nisam mu se vraćala dosta vremena, zadržala sam kontakte sa svojim dragim curicama koje su mi postale jako jako drage i s kojima se družim već dulji niz godina kako virtualno, tako i uživo. Tko je rekao da iz internet prijateljstava ne mogu nastati i prava? :)

I da, nakon što i dalje nisam prebolila jednog peseka koji mi je obilježio veliki dio života i s kojim sam živjela odmalena, dobila sam drugu pesicu koja je malena, umiljata, slatka, mazna i predraga, koju ne bih dala nikad nikome i oko koje se vrti svaki moj dan <3