Iz plavih dubina
Vrućina je legla na nas i pritiskala nas svojom neumoljivom težinom, ne dozvoljavajući nam predah kojeg smo tražili i kratkotrajno nalazili u ledenom pivu. Uzimali bi boce iz hladnjaka, ledene i orošene srebrnim kapljicama, pa ih pritiskali na grudi, nježno, kao voljenu djecu, uživajući u svježini koju smo pritom osjećali. Tek bi tada otpili nešto ledene i divno gorke tekućine, uživajući u osvježenju, odmarajući se od neprestane vrućine od koje nismo mogli pobjeći.
Vrhunac ljeta na Indijskom oceanu bio je te godine paklen: bez daška vjetra plovili smo već nekoliko dana od Singapore – a prema Adenu, klizeći kroz sasvim tihi, potpuno neuznemiravan Indijski ocean. More se činilo stakleno, kao da je netko položio silno veliko ogledalo od kojeg se odbijaju sunčeve zrake, a mi, sitna ljudska bića krećemo se kroz taj mistični mir snagom brujećih motora i ostavljajući pjenušavi trag iza sebe. Koji bi ubrzo nestao. Ocean je bio veći i jači i ništa ga nije moglo uznemiriti u njegovom veličanstvenom miru.
Vrlo se dobro sjećam te daleke večeri, sunce ja odavno zašlo, bezbrojne zvijezde plamtjele su na tamnomodrom nebu, šum brodskih motora uklapao se sa šumom mora, dok smo iza sebe ostavljali brazdu, a na tranzistoru pjevala je Nancy Sinatra „"These Boots Are Made for Walkin'", pjesmu koja je tog dalekog ljeta bila hit i često ste je mogli čuti.
Slušao sam pjesmu, nogom lagano udarao takt i naslonjen na ogradu broda, gledao u tamu ispred sebe, a znoj mi tekao niz lice, boca piva se već ugrijala u mojoj ruci, pa sam je dokrajčio i zapalio novu cigaretu. Uživao sam u tišini koju je narušavalo neprestano brujanje strojarnice, na koje sam se toliko navikao, da ga više nisam ni primjećivao. Mirno i zvjezdano nebo iznad mene i more oko mene, pjesma, vrućina, sve me to omamilo i zatvorio sam oči sasvim se opustio i gotovo visio na ogradi broda: samo nekoliko metara ispod mene bilo je more, duboko i tamno i tajanstveno.
A onda je odjednom, sve to prestalo, sav taj nestvarni mir kojeg sam po prvi put osjetio dubinom svoje sedamnaestogodišnje duše. Prvo se začuo neobičan šum, šum kojeg nikad prije nisam čuo i još uvijek omamljen savršenim vrućim mirom, začuđeno sam se zagledao u tamne valove na kojima su blistali biseri pjene, a šum se pojačavao, bivao sve jači i jači, potmuli „ššššššššššššššššššššššššššš“ dopirao je do mene zaglušujući brujanje strojarnice, more se uskomešalo, više nije bilo mirno i glatko, a iz njega, iz dubina, odjednom je u zrak jurnuo vodoskok, a odmah zatim ogroman kit izronio je na površinu praćen neprestano onim čudnim „šššššššššššššššššš“, za kojeg sam sad znao odakle potiče.
Mirno sam stajao, ukočen, ne trepćući i gledajući u veličanstvenu životinju koja je mirno plivala gotovo uz sam bok broda. A onda je izronio drugi kit, pa treći i posada ih je primijetila i začuli su se uzbuđeni ljudski povici i čarobni je trenutak nestao, a ja sam osjetio žalost i shvatio prolaznost trenutka.
Gledao sam kako jato kitova nestaje, udaljava se, noć ih je gutala, brodski su motori i dalje monotono brujali, a posada uzbuđeno prepričavala skorašnji događaj, a ja sam se tiho iskrao sa palube i odvukao u kabinu, legao na svoj gornji krevet, zatvorio oči i još jednom, pa još jednom, proživljavao upravo doživljene nezaboravne trenutke.
Copyright © 2021. by misko- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora
Post je objavljen 18.02.2021. u 16:48 sati.