U Nedjeljnom evanđeoskom ulomku vidimo našeg Gospodina kako se pun sućuti spušta nad jednog gubavca koji kleknu i zamoli: "Ako hoćeš, možeš me očistiti!" Isus ganut pruži ruku, dotače ga se pa će mu: "Hoću, budi čist!"
Ako riječi 'gubavac, kleknu i zamoli' zamijenimo s 'grešnik, ponizi se i zatraži pomoć' vjerujem da ćemo se svi, ako smo iskreni, bez razlike moći staviti na mjesto ovog gubavca kojem je potrebno očišćenje. Ono što kod Svemogućeg Gospodina najviše izaziva sućut jeste naša nemoć, te spremnost napuštanja 'tvrdog kopna' svojih snaga i iskorak u povjerenju da nam od njeg dolazi istinska pomoć. Gubavac, nakon iskustva nemoći, u oskudnoj odjeći i hrani, koju je oćutio po golim i hladnim pećinama, izvan gradskih zidina, uz svu odsutnost komfora dolazi do uvjerenja da mu samo Bog može pomoći. Zato u svojoj molbi veći naglasak stavlja na Isusovu moć nego na njegovo htjenje. „Ako hoćeš…, možeš!“- on kao da želi reći: Znam da možeš, ali se sustežem u svojoj molbi jer se bojim da doista i hoćeš jer ovo trpim zbog svojih grijeha. Gubavac ispovijeda svoju vjeru u Božju svemoć, te pod pitanje dovodi Isusovu volju za njegovim ozdravljenjem. Stavlja uskličnik na Božju Svemoć, a upitnik na njegovo Milosrđe. Isusova reakcija govori sama za sebe. „Isus ganut pruži ruku, dotače ga se pa će mu: Hoću, budi čist!“ Kao da hoće reći: „Želim to tako jako da ne možeš niti pojmiti, no moja želja bez tvog pouzdanja ostaje u mom srcu kao neostvarena ganutljiva čežnja. Ja te želim iscijeliti, samo trebaš vjerovati da te ja ne osuđujem i ne odbacujem. Ti si moj. Došao sam da te spasim. Ljubim te takvog kakav jesi. Vjeruj u to! Gledaj, ja hoću. Evo ti dokaz moje ljubavi. Budi čist!“
Ovaj evanđeoski ulomak govori upravo kontra svakoj sumnji da Bog želi naše duhovno ili tjelesno ozdravljenje. Bog ne želi oboljenje. On dopušta zlu djelovanje, ali ono nije nikad izvan konteksta našeg slobodnog izbora. Ono što je bitno jeste učiniti jasnu distinkciju između dobra i zla, ali ona nikad nije u odnosu na njegovu ljubav prema čovjeku. Njegova ljubav je trajna. Želi nas podići. No, ono što očekuje od nas jeste ne samo vjera u istine objavljene o Njemu, nego i aktivna vjera u njegovu svemoć i milosrđe. Po njoj nam sve biva moguće. Sve što nije po njoj , grijeh je. Mi se ne molimo zato da vidimo hoće li Bog intervenirati, nego zato jer on hoće i može 'ispružiti svoju ruku nad nas'. Ono što se od nas očekuje jeste otvorenost i vjera u njegova obećanja. Sve je pred nama kao na stolu. Isus je sa svoje strane sve učinio. Na nama je da u vjeri iskoračimo i uzmemo ono što nam pripada.
Ništa Gospodina ne može ražalostiti kao mlakost ili očaj koji su najviši stupanj prezira spram njega. Zato kakve god bile životne okolnosti, on ima odgovor na njih jer on hoće i jer on može, ma na kakvim se životnim marginama nalazili. Bilo imali ili nemali ili bilo što drugo činili sve može poslužiti na veću slavu Božju ako mu dopustimo da on bude Onaj koji Jest. Iskustvo nemoći i slabosti po kojoj dolazimo do poniznosti nam može pomoći da steknemo povjerenje i pouzdanje u njega, a ne samo da očajavamo nad svojim nedaćama kao nad nečim što je trajno i nepromjenjivo. Stanovati izvan tabora, biti na margini i imati iskustvo odbačenosti i neprihvaćanja ponekad može biti puno djelotvornije iskustvo nego imati neki društveni ili crkveni status. Mučno jest, al je u puno slučajeva spasonosno jer stižemo do onog što je najbitnije, a to su glas u nutrini srca kad umru svi ostali glasovi, te vjera po kojoj nam onda sve biva moguće. A pred njom se sumnja, strah, žalost i očaj povlače, a novi život budi.
(dio razmatranja s mog starog bloga pod naslovom Cüzam)
https://blog.dnevnik.hr/mistagogy/2010/01/1627189220/czam.html?page=blog&id=1627189220&subpage=0&subdomain=mistagogy
Post je objavljen 16.02.2021. u 17:49 sati.