Kao i svi, imam neke svoje začudnosti pa često za sebe kažem da sam krivo spojena. Palo mi je na pamet da možda nije riječ o krivospojenosti nego o nespojenosti odnosno samospojenosti.
Dok smo OnajMoj i ja pili jutarnju kavu vodili smo razgovor o nečemu, ne znam više ni o čemu, pa sam mu opet rekla da sam krivo spojena. Što time mislim? Mislim na neurone. Sjećate li se gradiva o neuronima koje smo crtali u bilježnice? To su one stanice s pipcima koje čine naš mozak ili barem njegov veći dio.
izvor geek.hr
Sjećam se da sam učila da se svaki neuron može povezivati s više drugih neurona pomoću tih pipaka/krakova, a i da neurona ima svakakvih fela.
izvor: čika Google
E, mislim da je moj problem baš u tom povezivanju. Naime, čini mi se da su se neki neuroni povezali sami sa sobom te da su nastale petlje u kojima se znam u beskonačnost vrtjeti, a jedini izlaz iz takvih ćorsokaka je vratiti se starim tragom i (s)krenuti na neki drugi, ponekad i neobičan, put. Iznijela sam tu svoju teoriju OnomMom i kaže on da je to zapravo dobro jer možda zbog takvog stanja nastaju stihovi poput: „ latico sniježna zgusnuta svjetla„. (Enes Kišević, Sonata od sna)
Budući da to nije moja neurotvorba, jedino što sam mogla reći je da mi je žao što nisam nespojenija ili samospojenija jer bih onda možda bila kreativnija, inteligentnija, znanstvenija, književnija… ,a OnajMoj je samo mudro šutio.