Bilo se to kako ne bijaše.
Toga kratkoga poslijepodneva i baš na rođendan svetog nigdarija i u vinogradskom podrumu i nakon dobre berbe se pune bačve upravo prekrštavanja mošta u pitko vinčeko.
Mješovito društvance prijateljskih dokoličara, krstitelja, kumova i svjedoka, bez zapisničara, a raspjevanih soprana, tenora, basova, altova, svih radosnih glasova, mladim vinčekom potaknutim, veselo raspoloženim, s pjesmom razgovori bučni i vicevi su sočni
„Koliko kapljic toliko let,
Život ljudski da je lep“
I sad, ne prije ni kasnije, nego baš tad čelnik stola zapita susjedku, najbliže sjedeću plavojku: Znade li govor tijela protumačiti?
Pijači se stišaju, ženskice zbune, jer pitanje intime probudi.
No plavojka već ima pravi odgovor i ustajući klikne: „Gledajte!“
Društvance umukne, čašice se prazne, usta još otvorena. Iznenađenje je oduševljenje!
Plavojka podiže ruke, nikoga ne gleda, smjerno će se u duhovnost zaviti, muk zagrliti, zrak poljubiti kad jesenska večer ublaži dan, a tijelo kao prirodna estetika i razgovijetan govor, polagano, dojmljivo se obnaži i odjevni oklop odbaci!
U intimi svanuća, prirodni stvoriteljev dar u žudnji polumraka i punim sjajem, pokretnim govorom omamljivo zablista tu sada ko na mjesečini nebeska zvjezdica.
Domoljubac - Zvonimir Tomac, iz zbirke 'Povečernja zvonca'
Post je objavljen 14.02.2021. u 13:05 sati.