U nekim trenucima osjetiš da gubiš sebe
Nebitno zbog čega
Nepredviđene situacije,
Loših ljudi,
Krivih procjena,
Ljubičastih naočala,
stava jebe mi se...
Laganim gubitkom sebe postaješ sve tiši
Pustiš nek stihija prođe,
Oguliš se do kraja
Sam kao mačka koja pobjegne
Da poliže svoje rane
Ili uz neke drage ljude
Čiji lik te podsjeti tko si
I što je sastavni dio tebe.
Pokupiš te dijelove
U mozaik
I nastaviš živjeti.
Iz jednog dana u noć
Ne razmišljajući
Kako si došao od potpune sreće
Do kraha,
jer u redu je kažu
"ne biti uvijek Okej"
I tada možeš biti sretan ako to prihvatiš
I ispljuneš
Post je objavljen 12.02.2021. u 12:07 sati.