Marketing
Sapunica
Ima tako ta jedna serija koja ide već godinama.
Ono što popularno zovu daily soap.
U prijevodu smeće koje dobro dodje za razbiti ono malo vremena što ostane kad se vratiš s posla i zbog policijskog sata ne možeš nikamo.
Moja se pokojna baba uvijek zafrkavala kako je njezin drugi muž,
koji meni nije nikakav rod, znao gledati televiziju u Americi, gdje su nekoliko godina živjeli, pa bi uvijek ponovo vikao da mu donese sjekiru kad bi neki viking nakon silnog jahanja, plovidbe po moru i borbe sa kojekakvim čudovištima sjeo na panj i jeo corn flakes.
Ja sam se eto, uvrgla na tog njenog muža, koji mi niti nije nikakav rod.
I ja stalno kupujem sjekiru.
A opet ponovno gledam debila kako jede corn clakes.
Počela sam pratiti to smeće sasvim slučajno.
Naučena sam od malena da mi kod kuće u pozadini uvijek ide televizija.
Mrzim tišinu.
Osjećam se kao u mrtvačnici kad nema nekog zvuka oko mene, pa ma kakav bio.
Slika mi pak treba da imam po čemu pljuvati i sa čime se zajebavati.
Posebno kad u pauzi krene reklama za kremu koja pomaže protiv suhoć vagine. Pa onda krene tamo neka baba objašnjavat kako je ona godinama imala problema a sad samo malo istisne iz tube, podmaže i da vidiš kako joj se seksualni život promijenio podmazivanjem pičke.
No da se vratimo ma smeće od serije koje to toliko loše da postaje dobro.
Kad se pozabaviš detaljima.
Posebno u doba corone, kad se pri snimanju drže "higijenskih mjera".
I bilo bi to sve pet i super da i u seriji ima corone.
Ali tamo je nema jer nisu htjeli gledatelje dodatno deprimirati.
Pa sad sve skupa izgleda još bedastije.
Onda tako gledaš kako mater otvara vrata kćeri koju nije vidjela osam godina jer ova živi u Australiji.
A zbog corone se ne smiju zagrliti.
Nego stoje ko dva debila, svaka sa svoje strane vrata i gledaju se blagotelećim pogledima jedno tri minute.
Onda tako gledaš par koji se došao vjenčati na Matični.
Pa sjede na 3 metra razmaka na praznom hodniku, usred Berlina, gdje se eto nitko osim njih ne ženi tih dana.
Onda tako gledaš kako čovjeka pogodi auto.
A vozač izadje iz auta, stane na 5 metara od ovog pogodjenog koji leži na podu, zove policiju i kaže : "Udario sam nekoga autom, mislim da je mrtav!", bez da uopće pogleda diše li dotični.
Onda tako gledaš već mjesecima kako se o djeci iz serije priča ali se više ne pojavljuju.
Pa tako "Kate" postoji kao glas koji se javlja iz svoje sobe.
"Oskara" su jadnog poslali najprije na ekskurziju, pa na učenje engleskog, pa malo jednoj a malo drugoj baki. Pa kad pamdemija nije dotad završila, otišo je u nogometni kamp. Sad ga više ni ne spominju jer ne znaju kamo ga još uopće poslati a da gledatelji ne umru od smijeha.
"Johanna" ima sreću pa zaradi još koji euro kao slika na skype-u.
I ona već skoro godinu dana putuje i putuje i ponovno putuje svijetom i nije više došla iz internata u koji su ju šibnuli sa 12, 13 godina.
Onda tako gledaš kako se neki ljubavni par kao tobože silno napali.
Pa onda ona sa sedam metara maše kutijom kondoma.
A on izbelji oči i počne otkopčavati košulju.
I onda u slijedećoj sceni on joj u krevet donosi kavu, sjeda na donje dno kreveta, tamo negdje oko članka na nozi i stoji s onim tabletom i razmišlja kako joj dodati kavu a da ne prekrše zaštitne mjere protiv virusa kojeg u seriji nema.
I tako svaki dan.
Kad se ponovno otvore trgovine, ako uopće, prvo ću kupiti sjekiru da sebi i njima a posebno televizoru koji to sranje trpi, skratim muke.
A onda, kao i svakog jebenog vikenda u zadnja tri mjeseca birati izmedju šetnje u šumu, šumu ili šumu.
Ili u polje pa u šumu?
Iz šume na polje?
Post je objavljen 29.01.2021. u 08:41 sati.