Marketing
Šest (kolo)vođa, jedan narod; KORIENSKO PISANJE
Osim toga vladala je medu našim starim piscima i velika nejednakost u grafici, pa su na pr. za
naše današnje ć imali 22 znaka, i to: ceh, cehi, eh, ehi, chj, chy, ck, cki, cs, esi, k, ki, ky, tch,
tehi, tehj, tchy, tj, tky, ty i još dva znaka s njemačkim oštrim s, a ni kod drugih znakova nije
bilo mnogo bolje.
Nezgodnost ovakve pravopisne razkidanosti uvidio je Ljudevit Gaj. On je prvi uspješno
uznastojao, da se stvori i uredi jedinstven pravopis, kojim bi se služili svi Hrvati (Ljudevit
Gaj, Kratka osnova horvatako-slavenskoga pravopisanja poleg mudroljubneh, narodneh i
prigospodarneh temeljov i zrokov, Budim 1830.). Gaj je naime, kako je poznato, proglasio
štokavski ekavski, ekavski) govor hrvatskim književnim jezikom (u tomu je sliedio i staru
dubrovačko-dalmatinsku jezičnu i književnu predaju), uredio latinicu za potrebe hrvatskoga
jezika i zadržao korienski pravopis, kako je do onda uglavnom bio u običaju kod starih
hrvatskih pisaca.
Gotovo istodobno s Gajevom, reformom javlja se jezična i pravopisna reforma i kod Srba, koji
do onog vremena — za razliku od Hrvata — nemaju vlastite književnosti na narodnom jeziku,
nego se služe crkvenoslavenskim ili slavenosrbskim jezikom. Kod Srba je tu reformu uz pomoć
Slovenca Jerneja Kopitara proveo Vuk Stefanović Karadžić. On je uzeo južno hercegovačko
narječje, ijekavski govor, za književni jezik, uredio ćirilicu, prema ruskoj gradanskoj, za
potrebe književnog jezika i uveo izgovorni pravopis. Od tada je razlika u književnosti s
obzirom na jezik i pismo izmedu Hrvata i Srba bila u pismu i Hrvati pišu latinicom, a Srbi
ćirilicom), u nekim oblicima (na pr. dat. mn. Hrvati pišu junakom, a Srbi junacima) i u
rječnickom blagu književnog jezika te u pravopisu (Hrvati pišu korienski, a Srbi fonetički).
Sliedeći Gajeve političke težnje za ujedinjenjem ,,južnih Slavena", neki su hrvatski javni
radnici težili za tim, da se provede barem kulturno ujedinjenje, kad nije moglo doći do
političkoga. Posljedica toga nastojanja bio je t. zv. bečki književni dogovor god. 1850. Tomu
dogovoru prisustvovali su Hrvati: Ivan Kukuljević Sakcinski, Dimitrije Demeter, Ivan
Mažuranić i Vinko Pacel, Srbi: Vuk Stefanović Karadžić, Duro Daničić i Stjepan Pejaković,
te Slovenac Franjo Miklošić. Na temelju uzrječice „jedan narod treba jednu književnost da
ima" zaključili su jednoglasno i ovo:
1. ne valja miešajući narječja graditi narječje novo, kojega u narodu
nema, nego je bolje od narodnih narječja izabrati jedno, da bude
književni jezik; 2. najpravije je i najbolje primiti južno narječje, da
bude književno, a Vuka su zamolili, da napiše glavna pravila za južno
narječje, štoje on i učinio, da svaki nauci, gdje treba mjesto
staroslovjenskoga jat pisati ije, je, e ili i.
Bečkog književnog dogovora nisu se u svemu držali ni Hrvati ni Srbi,
Srbi naime od tog doba sve više pišu ekavskim govorom. Kod Hrvata
su osobito ustali protiv toga dogovora Ante Starčević, Fran Kurelac i
Adolfo Veber Tkalčević".
Starčević je polazio s političkog gledišta i nikako se nije mogao složiti
s obrazloženjem, da „jedan narod treba jednu književnost da ima",
pobijajući tako zlokobnu zabludu nekih, da su Hrvati i Srbi jedan
narod, a Kurelac i Veber poricali su spomenute točke toga dogovora
(1. i 2.), naučavajući, da za književni jezik ne smije služiti samo jedno
narječje, nego da književni jezik ima biti sinteza naših narječja: i
štokavskog i čakavskog i kajkavskog.
No dok je Kurelac stvorio neki umjetni jezik držeći se pravila
„narječja treba u jedno da izplove, da se sliju u jedno korito, da se sliju
ujedno telo", dotle Veber, priznavajući štokavsko hercegovačko
narječje za temelj hrvatskom književnom jeziku, dopuštao, da i
čakavski i kajkavski govor imaju pravo priskakati u pomoć
štokavskom govoru tamo, gdje uztreba, a ne valja — pisao je —
zapustiti ni jezično bogatstvo starih pisaca hrvatskih. Osim toga Hrvati
ostaju pri korienskom pravopisu, što je ovdje najvažnije. Istina je
doduše, da u zaključcima bečkog književnog dogovora nije bilo
posebno naglašeno izgovorno pisanje, ali da se pod onim , ''južno
narječje" mislilo na takvo pisanje, jasno se vidi na pr. iz ovih Vrazovih
rieči: „Ja obilazih naše ondašnje spisatelje, ne bih li ih sklonio, da mi
jedan program načinimo i da bečki priedlog tražimo malo promieniti, i
Vuka barem na to sklonuti, da nas ostavi pri načinu, koji etimologiju ne
ruši".
I doista, hrvatski pisci i dalje pišu korienskim pravopisom. God. 1862.
umiešale su se i školske oblasti u pravopisno pitanje. Te godine (29,
listopada i 29. studenoga) izlaze po nalogu dvorske kancelarije
naredbe, u kojima se nalaže, da se u hrvatskim školama ima
upotrebljavati pravopis, koji se od godine 1836. držao uglavnom za
književni. Iz primjera vera, dete, sladko, sbor, razčistiti, bezzakonik,
svetčanost, kako ih navode naredbe, vidi se, da se odreduje korienski
pravopis i e za slovo jat (ie — je). Slična je naredba izdanai 19 .srpnja
1864. Godine 1877. bio je sastavljen odbor, ukoji su ušli clanovi
školskog vieca i neki poznati strucnjaci. Taj je odbor zakljucio medu
ostalim, da se ima pisati ie i je za glas e (diete, vjera). Dalje — iako
kažu, ,,da je stvar glede pitanja etimologijskoga i
fonetičkoga premalo jos iztražena" :— ipak ostaju pri korienskom
pravopisu propisujuci ga ovako:
a) Korien rieči u fleksiji (mienjanje) ostavlja se uviek netaknut, na pr.
otac — otče, dohodci, početci.
b) Kod sastava rieči priedlogu se ne mienja suglas, napr.
odpasti, bezkrajan, razsuti.
c) Izvedene rieči neka pričuvaju etymon (korien), na pr. junačtvo,
bolestnik.
Odbor je još zaključio, da se tiska posebna knjiga, u kojoj će biti
pravopisna pravila i rječnik, ali do ostvarenja toga zaključka nije došlo.
Pravopisna načela uz kraće tumačenje i dalje su sastavni dio tadašnjih
hrvatskih slovnica. Prvi je priručnik za korienski pravopis (uz
fonetički) napisao Marćel Kušar i izdao ga u Dubrovniku godine 1889.
pod naslovom „Nauka o pravopisu".
Tako je bilo do godine 1892. Te je godine Khuenova vlada, želeći
ugoditi Srbima madaronima, sastavila odbor od pristaša bečkog
književnog dogovora i jedinstvenog hr-vatsko-srbskog jezika. Odbor
se odlučio za fonetiku, te je izradba pravopisnog priručnika bila
povjerena dru Ivanu Brozu. Njegov priručnik propisao je Odjel za
bogoštovlje i nastavu iste godine za hrvatske Škole. Načela izgovornog
pravopisa, kako ih je ustanovio Broz, a po njemu kasnije dr. Dragutin
Boranić", vriedila su uz manje preinake sve do god. 1929., barem u
hrvatskim školama. Te je godine beogradska vlada izdala ,,Pravopisno
uputstvo za sve osnovne, srednje i stručne škole kraljevine SHS", što je
značilo podpunu pobjedu izgovornog" pravopisa po srbskom uzoru.1)
Izgovorni pravopis ipak nije pobiedio. I poslije godine 1892. hrvatski
književnici, poglavito oni oko Matice Hrvatske i Družtva sv. Jeronima,
te pravaške i neke druge opozicionalne novine pišu dulje ili kraće
vrieme korienskim pravopisom smatrajući ga ne samo činbenikom
hrvatske posebnosti, nego i zgodnijim za hrvatski književni jezik. Sve
do svoje smrti izdržali su u korienskom pravopisu Vladimir Mažuranić
(11931.) i braća Radići (jezikoslovac Ante t 1919., koji je god. 1899.
podvrgao oštroj kritici Maretićevu Gramatiku i stilistiku hrvatskoga ili
srpskoga književnog jezika, i politicar Stjepan fl928.). Nakon njihove
smrti pisala je korienskim pravopisom još Seljačka Sloga u svim svojim
izdanjima.
Kad je god. 1939. osnovana Banovina Hrvatska, vraćen je u Hrvatskoj
prijašnji Boranićev pravopis od 1928. Dne 23. lipnja 1941. ministar
nastave izdao je naredbu o hrvatskom pravopisu, u kojoj se medu
ostalim propisuju neka pravila korienskog pisanja (vidi str. 8). Podpun
preokret u pravopisu dogada se 14, kolovoza 1941., kada je Poglavnik
izdao zakonsku odredbu o hrvatskom jeziku, o njegovoj čistoci i o
pravopisu (vidi str. 10).
ZAGREB 19 4 2
Ovu knjigu sastavio je uz suradnju članova Hrvatskog državnog ureda za jezik clan Ureda
A. B. Klaić
Adolf Bratoljub Klaić (Adolf Klaić) (Bizovac, 27. srpnja 1909. - Zagreb, 2. ožujka 1983.),[1] bio je hrvatski jezikoslovac, kroatist i prevoditelj.
Post je objavljen 25.01.2021. u 23:36 sati.