Marketing
27.06.2003. blagdan Srca Isusova – povratak sa Modrava oko 14,00 sati. Na Modravama su postavljani šatori u Kampu za mlade. Oko 16,00 sati, «Škoda» koju je vozio p. Luka, udarila je u blagom zavoju bočno u kamion koji je dolazio iz suprotnog smjera, u mjestu Šopot kraj Benkovca blizu Zadra. Osim p. Luke, u autu je bio, kao suvozač Vjeran Martić koji je prošao bez ikakvih ozljeda i na zadnjem sjedalu Višeslav Franić koji je zadobio vrlo gadan vanjski prijelom desne nadlaktice – strahovalo se da će mu ruka možda ostati sasvim nepokretna, što se, Bogu hvala, nije dogodilo. Nakon komplicirane operacije i fizikalnih vježbi ruka mu se vratila u normalnu funkciju.
P. Luka hitno prevežen u Novu bolnicu u Zadru u stanju kome. Spojen na respirator (umjetna pluća). Stanje vrlo kritično. Krvarenja u mozgu. Neizvjesno je hoće li preživjeti. Hrani se na sondu. Nakon tjedan dana stanje postaje stabilno - prestaje krvarenje. Otvara oči (coma vigilae). Nakon 12 dana skinut sa respiratora, ne može samostalno disati pa je napravljena traheotomija (otvaranje dušnika) i stavljena je kanila. U Zadru ostaje do 06.08.2003.
06.08.2003. Oko 13 sati, ambulantnim kolima, dovežen u Zagreb u Vinogradsku bolnicu gdje je napravljena magnetska rezonanca mozga. Još uvijek u stanju coma vigilae. Sa njim je iz Zadra doputovala sestra Mara. Nakon snimanja u Vinogradskoj odlazi u Krapinske toplice. Smještaju ga na Neurološki odjel u sobu 59 na prvom katu.
U stanju kome prati pogledom tj. reagira na zvukove i glasove. Pogled prazan, odsutan, bezživotan. Ispušta tihe neartikulirane zvukove (poput tihog stenjanja). Potpuno oduzet. Može samo desnom šakom napraviti vrlo lagani stisak. Na obadvije pete ima otvorene rane (dekubitus), koje se svakodnevno tretiraju lampom za zacjeljivanje rana i premazuju kremom te pokrivaju sterilnom gazom. Ispod peta se stavljaju kolutovi - tako da su rane u sredini koluta, u zraku.
U sobi 59 su još 3 pacijenta. Svi su u stanju coma vigilae: Mario Malenica iz Splita, gospodin Ivica Bokulić iz Zagreba i Anđelko iz Zagorja.
Mario Malenica (25 godina) imao je saobraćajnu nesreću, autom sletio sa ceste. Probudio se nakon 5 mjeseci. Nakon rehabilitacije u Toplicama otišao kući u Split, dobro se oporavlja, hoda. Gospodina Bokulića (60 godina) srušio je kamion dok je prelazio ulicu. Iz Toplica prebačen u Lučko, nije se probudio iz kome, umro. Anđelko (23 godine) imao saobraćajnu nesreću na povratku kući sa posla, auto sletio u kanal, prijatelj koji je vozio, na mjestu poginuo. Probudio se nakon 4-5 mjeseci, još uvijek dolazi na rehabilitaciju u Toplice, jako dobro oporavljen mentalno i fizički, hoda potpuno samostalno. Do premještanja Luke u sobu 62, u sobi 59 promijenilo se nekoliko pacijenata. Nakon odlaska Marija došao je Nikola iz Metkovića (23 godine - pao sa motora) - nije se probudio, umro u Toplicama zbog nekih komplikacija koje su nastale. Umjesto Anđelka došao je Siniša iz Sinja (25 godina - saobraćajna nesreća) - nakon 3 tjedna prebačen u Zaraznu bolnicu u Zagrebu zbog tuberkuloze. Nakon izlaska iz Zarazne vraćen u Toplice, sada dobro oporavljen, pomalo hoda, kod kuće je. Kada je Siniša prebačen u Zaraznu, došao je jedan gospodin iz Križevaca (oko 60 god. - moždani udar, nije se probudio, umro).
Luka se prvi u sobi probudio iz kome (nakon manje od 2 mjeseca).
21.08.2003. (četvrtak) progovorio, tj. probudio se iz kome. Zna reći kako se zove i odakle je. Na pitanje kako se zove, kaže: Luka Rađa, odakle si: iz Ogorja. Zna da je svećenik, isusovac, kaže da ima 4 sestre. Na pitanje koliko ima nećaka, kaže da ih ima malo. Koliko? Kaže 8 (ima ih 7). Zna ime oca i majke, kao i imena sestara. Na pitanje koliko je 1+1, nagađa - kaže: 5, 8, 3... Na pitanje logopedice kako se osjeća, kaže: zbrka je u glavi. Prepoznaje one koji mu dolaze u posjete. Većini zna ime a nekima i prezime. Hranu i dalje uzima na sondu. U usta se jednom dnevno sa kapaljkom ukapava tekućina protiv stvaranja gljivica u ustima. Stvara se puno gustog sekreta koji izlazi kroz kanilu pa se mora par puta dnevno sekret odstranjivati aparatom (aspiratorom) - tanka plastična cijev se gurne kroz kanilu i isisava se sekret. Od terapija ima logopeda i fizioterapeuta.
Mara ostaje do 31.08.2003.
Nakon Mare dolazi Mirjana. Mirjanino ime teže izgovara i nemože ga se uvijek sjetiti, možda zato što je dugačko. Jednom je za Mirjanu rekao da se zove Micika. Često za Mirjanu kaže da je Mara, vjerojatno zato jer je prije Mirjane sa njim bila Mara, ili zato što mu je, nakon nesreće oštećen vid. Za jednog posjeta sestre Ive, sredinom rujna, nije ju prepoznao, rekao je za nju da je jedan mladi gospodin. Brka imena nećaka i nećakinja, odnosno brka njihove roditelje. Sjeća se stvari iz prošlosti, ali svježeg pamćenja uopće nema. Izađeš iz sobe i za par minuta ponovo uđeš, ne sjeća se da si već bio kod njega. Govor je koji puta sasvim dobro razumljiv, a koji puta potpuno nerazumljiv.
Sredinom rujna 2003. stavljamo ga prvi puta u kolica i odlazimo u šetnju u obližnji park. Oblačenje i stavljanje u kolica je mukotrpno i traje preko pola sata jer je potpuno nepokretan i sav ukočen. Vratni mišići su sasvim izvan funkcije pa mu glava pada na prsa ili lijevo rame. Kada sjedi moramo mu stalno držati glavu. Dolaskom u park gleda sa zanimanjem, pogled začuđen, kao da prvi puta vidi drveće i prirodu oko sebe. Ništa ne govori, ništa ne pita, samo promatra. Ti odlasci u park postali su svakodnevni sa Mirjanom. Nakon 2 tjedna provjeravamo na tabli koja je na ulazu u bolnicu, da li zna čitati. Vrlo smo radosni otkrivši da zna čitati. Čita sporo, sastavljajući slova, i to samo kraće rijeći. Za vrijeme jedne šetnje pročitao je sa table koja se nalazi pored čuvarske kućice: Osnovna škola. Mirjana ga pita da li zna zašto je ovdje, a on kaže: vjerojatno zato jer nisam uspio završiti osnovnu školu pa sad moram ići ponovo. Na njemu se ne vide nikakve emocije – niti radost, niti tuga nego samo ravnodušnost prema svemu i svakomu.
Na usta je hranu prvi puta uzeo sredinom rujna kada ga je sestra Mirjana pitala: «da li bi htio probati malo kolača od sira koji je ispekla Olga». Rekao je da bi. I tako je krenulo, malo po malo. Nakon 2 tjedna pomalo već jede faširane šnicle koje ja subotom donosim u Toplice. Vrlo sporo žvače, vilica dosta ukočena. Još uvijek bolničku hranu prima na sondu a paralelno sa tom hranom dajemo mu i malo hrane koju mora žvakati.
Ponekad izgleda izbezumljeno, nemirno. Desna ruka sve više postaje pokretna i vrlo brzo se počinje njome služiti. Nekoliko puta je sam iščupao sondu, što se ne smije. Jedno vrijeme je noću trgao pelene - rastrgao ih je na sitne komadiće, pa su mu neko vrijeme desnu ruku prije spavanja vezali za krevet. Kažu da je trganje pelena uobičajeno kod gotovo svih takvih pacijenata. U studenom 2003. maknuta je sonda, pa bolničku hranu, koja je i dalje u kašastom obliku, uzima na usta.
Nakon 3 mjeseca zacjeljuju rane na petama pa ima vježbe u Habardovoj kadi. Sa svake strane kade stoji po jedan fizioterapeut koji mu vježba noge a jedan stoji iza kade i drži ga ispod pazuha. Kanila je pokrivena vodootpornim flasterom. Počinje i sa ostalim terapijama: spazmatrom, struja, privatni fizioterapeut (Tomislav), psiholog. Fizioterapeut ga najprije vježba u krevetu a zatim mu stavlja longete i diže na noge. Stoji sa longetama desetak minuta. Ahilove tetive su dosta skraćene pa stoji na prstima. Oporavak teće vrlo sporo. Do 11. mjeseca nema nikakvih promjena – niti mentalnih, niti fizičkih. Svaki dan je sve isto. A onda je, u 11. mj., odjednom pomaknuo desnu nogu.
Stalno govori: pokoj vječni daruj im Gospodine i svjetlost vječna svjetlila im. To neprekidno ponavlja. Pitamo ga zašto to stalno govori; kaže zato jer sanja mrtve. Pogled mu je često uplašen. U 10. mjesecu ispričao je Mirjani doživljaje koje je imao kada je bio u stanju kome. Kaže da je prolazio kroz vrlo mračan tunel pun raznih zvijeri koje su ga stalno napadale. Kaže da je to bilo strašno, jedva je izdržao. Nakon prolaska kroz taj tunel izašao je na svjetlost. Dočekala ga je pokojna majka. Pitala je: kako su oni dolje? Rekao joj je: svi su dobro. Vidio je i svoju pokojnu subraću isusovce. Zatim je ugledao Isusa koji ga je upitao: želiš li poći sa mnom? Rekao mu je: ne još, još moram obaviti puno susreta.
U proljeće 2004. u Toplice dolazi Jelena Brajša koja je Mirjani preporučila fizioterapeuta Nikolu Samarđiju. Za vrijeme uskrsnih praznika dolazi ga pogledati i obećava da će Luka za 6 mj. prohodati. Mirjana i Mara razmišljaju gdje da Luku smjeste u Zagrebu i odlučuju se za Fratrovac.
02.06.2004. (srijeda) Dolazak na Fratrovac iz Krapinskih Toplica u popodnevnim satima, sa Markom i Mirjanom. Oni ostaju 3 dana. Luka je radostan i pun nade u skori oporavak. Svi smo vrlo radosni vjerujući da će biti kako je N. Samarđija obećao. U to vrijeme superior na Fratrovcu je bio p. Mirko Nikolić. Za brigu o Luki zadužen je brat Stjepan Bluha. U ponedjeljak počinje N. Samarđija raditi sa Lukom, od 8,00 do 9,30 sati. Već nakon par dana Luki se po izrazu lica i u očima vidi da proživljava agoniju. Žali se na Nikolu ali ipak sve strpljivo podnosi. Vježbe su vrlo, vrlo bolne jer su preagresivne.
31.07.2004. Na blagdan Sv. Ignacija Lojole, kod čišćenja kanile, Luka se nakašljao i iskočila je kanila. Hitno je prevežen u bolnicu na Šalati. Kanila je odstranjena. Ostaje u bolnici 3 dana.
Početkom kolovoza počinje se oporavljati kratkoročno pamćenje. Međutim, i dalje je pun strahova, noću loše spava. Samo on zna kroz kakvu agoniju prolazi zbog fizioterapeuta Nikole.
02.09.2004. Zbog posljedica preagresivnog i nestručnog vježbanja fizioterapeuta Nikole Samarđije, hitno je otpremljen u bolnicu, sa vrlo, vrlo jakim bolovima i oteklinama po čitavom tijelu. Bolovi su bili toliko jaki da su liječnici mislili da mu je polomio rebra pa je napravljeno rendgensko snimanje. Pitali su: pa tko mu je to napravio, pa gdje ste našli takvog fizioterapeuta? Rebra, na sreću, ipak nisu bila polomljena. Određeno mu je strogo mirovanje od 2 tjedna. Nakon toga p. Nikić otkazuje Nikoli i dolazi novi fizioterapeut - dubrovčan Baldo. Sa njim je Luka bio zadovoljan. Međutim, ne dolazi do nikakvog poboljšanja - i dalje su pokretne samo desna ruka i donekle desna noga. I tako ostaje sve do dolaska u Krapinske Toplice.
Početkom 10. mj. hitno prevežen u bolnicu zbog vrlo jakih bolova i povišene temperature. Pregledom otkriveni bubrežni kamenci.
03.11.2004. U večernjim satima hitno prevežen u Zaraznu bolnicu radi jakog infekta urogenitalnog trakta (sepsa). Sav otečen, pun vode, temperatura 40şC, bunca. Kroz infuziju prima antibiotike. Nakon 3 dana stanje se počinje stabilizirati. Ostaje u bolnici 15 dana. Vraća se na Fratrovac.
06.12.2004. Dopremljen u Vinogradsku bolnicu, na urološki odjel, zbog eventualnog razbijanja i vađenja bubrežnog kamena. Kamen nisu našli, izgleda da ga je izmokrio. Iz bolnice izlazi 09.12.2004. Vraća se na Fratrovac. Sa Mirjanom odlazi u Split oko 15.12.2004. Vraća se iza Nove Godine.
02.03.2005. Povratak u Krapinske Toplice. (Do tu od Olge)
2. 3. 2005. Opet sam u Krapinskim Toplicama o tome imam kakvo - takvo sjećanje. Upravo tih dana (5. 3. 2005.) počinjem opet sa svakodnevnim dnevničkim zapisima. To mi dobro dođe za svakodnevni ispit savjesti - što je redovnička obveza. Po tim zapisima znam da mi se 19. 4. 2005. ukazala moja Alkarica sa slike Gospe Sinjske je rekla 'puno lipi stvari'. Iz istog dnevnika čitam da sam 6. 10. 2005. išao u Lovran odakle sam se vratio za pet dana. Na koncu 2005. uz pomoć znanaca počinjem sa zapisima na: www.paterluka.blog.hr što sam nazvao web župa Gospe Sinjske jer izvjesno je da je njena želja bila biti na webu. Dalje dnevnički zapisi kažu da mi je 27. 2. 2006. na Zagrebačkoj Šalati učinjeno 8 operacija na tetivama nogu. A tada sam u bolnici na Šalati sam se prvi put susreo sa stricem Lukom. Zagipsan do pojasa 2. 3. 2006. vraćen sam u Krapinske Toplice. 24. 6. 2006. skidaju mi taj gipsani kalup. Ima još ali ovo neka bude za sada. Haj, zdravi i veseli bili!
Post je objavljen 24.01.2021. u 17:16 sati.