tišine govore noću
utihe slažu pjesme sjećanja
pospani sati i Matošev toranj
sve to kroz misli mine
i nastane stih
ne preglasan ali jasan
negdje gitara prati u molu
možda i koji jecaj
i evo vrbe uz rijeku mislima teku
prolazi srebrma sjeta
nedovršenu pjesmu spremit ću u zoru
možda i dodir neki tih i plah
sve to traži zvjezdani prah
kad noć mine ostane pjesma
puna tišine
a što ako tišine nema
izazvana niotkuda stiže
zna ona nečujna i preglasna biti
prikrivena u mislima se stvori
ne čuje je nitko
remeti mir meni
meditacijom isključit se može
odakle otkuda dokle čujem je
kad kažem tišina vlada
vidljiva oku poput mraka
tišina u ponorima duše
tišina snijegu
a snijeg vani pada
lakoću njenu zabilježim
ljubav u tišini vlada
očituje se ipak
ima nas dakle
u tragovima mrak svjetlo postane
vidim te i tihovanje prestaje
osmijeh donio je čujnu ljubav
onostrano ne zamara me
sjećanja je odnijelo
vidjet ću i čuti
kad dozvoli mi vrijeme
BS 20210114
Boris Simeoni
Zagreb
Post je objavljen 15.01.2021. u 08:09 sati.