Kuća je pripadala imućnoj, pravoslavnoj, porodici Despić koja je kuću poklonila Sarajevu , zajedno sa još jednim objektom u kojem je danas smješten Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti. Kuća se nalazi u Ul. Despićeva br.2. Značaj kuće je u činjenici da su se u njoj odigravale prve pozorišne predstave tako da se ovaj objekat može smatrati pretečom savremenog pozorišta.
Na testamentu Makse Despica od 16 stavki , na osam piše ovo:
- Imam u mome dolafu sve što treba za pogreb, a to je košulja, gaće i čarape u čemu sam se kupao u Jordanu i jedna boca svete vode iz Jordana, da mi umiju obraze i ruke.
- Kod kuće uveče niko da ne dolazi, da sjedi i puši i pije kafu, đumbuse otvara, smije se i vrišti kao da je svadba i veselje- to ne čine ni divljaci u Africi, što se radi u nas u Sarajevu mrtvac kad leži. U pametnog naroda, ko dođe na sažaljenje ni kafa se ne pije.
- Posmrtnice da se ne prave nikako, da se javlja svoj Evropi umro je Makso Despić, to je budalasta moda.
- Crninu za mnom kao žalost niko da ne nosi.
- Šest fijakera treba da se rodbina vrati s groblja.
- Na kola cvijeće i vijenci ne smiju se metat i kitit.
- Ima običaj da mrtvaca obriče, berber ga obrije, namaže ga pudrom, nabijeli, obraze narumeni i gubice namaže karminom, obuku mu frak i cipele od laka, crne pantole- kao da se spremio na bal- Bože sačuvaj! To se kod Makse dogodit neće!
- Makso je se “Nakuco čaša, napjevo pjesama, napio se raja sa mednih usana, slasti nema kojoj sam ja prašto, pa ako mi gori duša, barem ima zašto”. Makso je proveo ovaj lažljivi svijet u svakom veselju i izobilju 60 godina (sad mu je 84), putujući obišo pola svijeta, nauživo se svake slasti i ljepote…
Poslije moje smrti ostavljam sirotinji , bez razlike vjere- onoj sirotinji da se podijeli, koja ne prosi po sokaku, nego onima koji na godine sjede po kući nemoćni , stari i bolesni iz kuće ne izlaze….
E vala Makso svaka ti čast !