Jutros sam bila na misi nakon dugo vremena. Ne zato jer je moja duša izgarala od želje, već zbog obiteljsko-kulturalne dužnosti nakon mamine smrti čiji smo lijes zakopali jučer (kažem lijes jer je moje oči nikad nisu vidjele u njemu zbog ekstremno efikasnih hrvatskih anti Covid-19 mjera koje zabranjuju otvaranje mrtvačkog sanduka bez obzira je li osoba umrla od spomenutog virusa ili nije).
Pred kraj mise, zadnja osoba koja se došla pričestiti bila je naša susjeda, teta Ljilja. Teta Ljilja nije katolkinja, no teta Ljilja je jedna od najnježnijih osoba koje poznajem i koja nosi neizmjeran teret života na svojim plećima. Iako možda nikad nije stupila u katoličku crkvu, teta Ljilja je danas došla na maminu sprovodnu misu u znak sjećanja i u znak podrške našoj obitelji. Teta Ljilja nije znala da se samo katolički vjernici koji su već primili sakrament prve pričesti i koji su se nedavno ispovijedili/nemaju prevelikih grijeha smiju pričestiti. Teta Ljilja se možda trebala prije informirati, no koliko je toga svatko od nas trebao napraviti u životu pa nije zbog bola u srcu, zbog manjka vremena, zbog bolesti, zbog straha i nesigurnosti, zbog lijenosti ili jer još nije odgledao sav Netflix repertoar ?
Teta Ljilja je ispružila svoju malu ručicu da dobije hostiju koju nije u istom trenu stavila u usta.
« Gospođo, pričestite se odmah. », kaže svećenik.
Teta Ljilja gleda i vjerojatno ne razumije što znači pričestiti se.
« Gospođo, pričestite se ! », ponovi strogo svećenik.
Teta Ljilja se ukameni i gleda ga svojim lijepim velikim očima.
« Jel znate uopće što se s time radi ? », upita svećenik uzrujano.
Teta Ljilja kimne posramljeno glavom da ne.
« Onda to ni nije za Vas ! », odbrusi otresito svećenik, istrgne joj hostiju iz ruke i ode.
Teta Ljilja je nestala prije nego sam joj uspjela reći riječ.
Ti, svećeniče, koji si služio misu u Kapucinskoj crkvi u Varaždinu 9. siječnja 2021. godine u 8:30 sati zapitaj se da li bi tvoj Bog bio ponosan na tebe. Zapitaj se isto kako bi taj famozni Isus postupio na tvom mjestu - bi li otresito istrgnuo hostiju iz ruke tete Ljilje ili bi joj blago rekao da joj ne smije dati hostiju, pokušao bi shvatiti njezin postupak, vidjeti teret koji leži na njezinom srcu i poručiti joj da je uvijek dobrodošla u crkvi da sazna više o običajima u tvojoj vjeri ?
Htjela sam večeras pokucati na vrata tete Ljilje da joj se ispričam, ali me sram. Sram me ove reakcije pripadnika Crkve koja mi je godinama ispirala mozak i ljuta sam na ovo odnošenje prema njoj od strane nekoga tko propovijeda mir, ljubav i toleranciju, a sam se ponaša suprotno. Svatko može imati težak dan i krivo postupiti. Ako je to bio tvoj slučaj, dragi svećeniče, mislim da teta Ljilja zaslužuje ispriku. A ako je to tvoje normalno poslovno ponašanje, možda je bolje da skineš svećeničku odoru i prijaviš se za rad na šalteru sa strankama u nekoj otresitoj administrativnoj službi ?
Kad će napokon sve retardirane jedinke ljudskog društva shvatiti da je apsolutno samo puki slučaj gdje se rodiš i u što vjeruješ i da jedino sigurno što postoji je ovo ovdje, a mi, idioti, kasnimo tisućama godina za empatijom, mirom i tolerancijom te da apsolutno sve religije u sebi imaju pozitivne poruke za humane međuljudske odnose ?
Post je objavljen 09.01.2021. u 22:09 sati.