Marketing
Svi ti gradovi sad su u meni – 2.dio
GRAD VUKOVAR. Grad u kojem mi živi veliki dio obitelji – baka, tetka, bratići, nećake. Grad koji sam prvi put posjetila davne 1997. ili 1998. (tko će ga znati, bila sam mala). Ne sjećam se mnogo. Znam da sam sa sobom vukla malenog pandu, zadivljeno prvi put ugledala vodotoranj (kojeg sam nazvala sladoled jer je ličio na kornet s kuglom od čokolade i zastavicom na vrhu), i šetala uz Dunav. Grad je bio razrušen, ali mi je obitelj objasnila, onoliko koliko se četverogodišnjem djetetu može objasniti, zašto je tomu tako. Sjećam se da smo išli do bakine zgrade provjeriti živi li joj netko u stanu, što smo potvrdili već iz auta kad smo vidjeli nečiji tuđi veš na njezinom balkonu. Sjećam se da smo prespavali kod poznanika u zgradi koja je bila puna rupa od gelera i da me je to strašilo. No ja sam odrastala, Vukovar se oporavljao i danas je jedan od najljepših panonskih gradova. Pokazao je da je dostojan one snažne rijeke koja teče kroz njega, da je i on toliko snažan. Simbolika toga grada, ta upornost da se opstane unatoč svim nevoljama, danas je moj lajtmotiv, a nedavno sam dala napraviti i talisman (pogledajte sliku) koji me uvijek podsjeća na to da će doći ljepša i bolja vremena.
KVARNER. Na Kvarneru sam provodila svoja prva ljeta. Kako mi je obitelj bila u prognanstvu u Selcima, pa u Dramlju, pa u Crikvenici vrlo rano sam upoznala ova mjesta. Gotovo tromjesečna ljetovanja u Dramlju i danas čine jednu mi od najmilijih uspomena. U odmaralištu je bilo mnogo djece, ona su me čuvala i vukla za sobom gdje god su išli (vukli su mi i kosu jer su im „federi“ bili jako interesantni). Sjećam se kako sam u moru izgubila zlatni prsten (baka kaže da sam se „derala kao krava“) pa su momci išli roniti da ga nađu. Naći prstenčić s prsta malog djeteta među kamenim gromadama nemoguća je misija, ali njihova volja i upornost nevjerojatno su ganutljiva. S tetkom i bakom sam, nakon što s preselile u Crikvenicu (odmaralište nije bilo ni do koljena dramaljskom) često šetala do Selca. Nedavno sam opet bila tamo, pa me je onaj intenzivan miris crnogorice uz šetnicu tako silovito vratio u djetinjstvo).
DARDA. Na fakultetu sam plesala mađarski folklor (pradjed mi je Mađar) u selu jednu kolodvorsku stanicu udaljenu od Osijeka. Darda, ali i cijela Baranja davale su dojam kraja svijeta. Ne, ne na onakav ružan način – Bogu iza nogu – već je ta ravnica, i Sunce koje se predvečer utapalo u njoj, djelovala kao da je beskrajna i iza nje više ničega nema, možda samo bezdan. Darda noću bila je mračno i mirno selo, samo su se psi čuli i glasna violina iz naše mađarske kuće, mog tadašnjeg utočišta.
GRAD DARUVAR i NOVA GRADIŠKA. Moj prvi dečko bio je Daruvarčanin, a sadašnji rodom Gradiščanin. Tako sam dospjela i u te djelove Hrvatske gdje me, inače, vjerojatno ništa ne bi odvelo. Grad Daruvar jedan je od najljepših malih hrvatskih gradova. Sviđa mi se njegova urbanistička kultura, široko šetalište na trgu, veliki park i mnogo, mnogo zelenila. Zdrav je to grad, pun drveća i voda, okružen brdima i vinogradima, s rimskim temeljima i kapi češkog duha. Nova Gradiška, iako ne toliko blizu Daruvaru, s njim je vrlo slična jer mi je ostavila jednak dojam. Kada sam prvi put posjetila Gradišku, prokomentirala sam kako je grad jako lijepo organiziran, nekako je sve na svom mjestu, onako kako ja zamišljam da bi trebao biti gradski raspored. I Gradiška je zelena, uredna, čista. Pravo je slavonsko mjesto gdje kad šećeš ulicama, nešto udaljenim od centra, imaš onaj beskrajan širok šor, traktore i kuće „soba iza sobe“ s onim tako romantičnim trjemovima. Zavoljela sam je iz prvog posjeta!
OTOCI I OTOK MURTER. Kada sam bila mala mislila sam da kada dođeš na otok imaš drukčiji osjećaj nego na kopnu. Mislila sam da se otok ziba, kao brod. Prvi otok, a to sam bila toliko uzbuđena, posjetila sam sa svoji 9 i pol godina. Bio je to Pag. Doživljaj mi je bio strašan – sam kamen, upekao, vrućina koja isprava iz tla; zrikavci su bili veličine šake i uvlačili se u apartman; ovce koje samo iskoče na cestu i zakrče promet (dobro, to mi je bilo fantastično). Još mi se to ljeto sestra razboljela i cijelo vrijeme plakala pod temperaturom pa mi je cijeli dojam o Pagu splasnuo vrlo brzo. Voljela bih ga zato vrlo brzo posjetiti ponovno jer ću ga, sigurna sam, kao starija gledati sasvim drugim očima. Posjetila sam i otok Hvar te otok Krk. Hvara se slabo sjećam, bilo je to na malom maturalcu, a znate kako to ide kad vam pretrpaju raspored – sad ste u ovom, a već za par sati u drugom mjestu; još si uz to u pubertetu i uopće nije bitno gdje si niti što se oko tebe nalazi ( još uz to ako je i simpatija na istom maturalcu sav fokus je na njemu). No otok Kuk, kojeg sam godinama tako nazivala i vrlo se teško odvikla od toga da se ne zove tako, posjetila sam nekoliko puta, no ovaj zadnji bio je najdojmljiviji. Dečko i ja smo obišli mjesečev krajolik, gledali plave ovce koje piju iz lokve Diviške, uperivali prst u bjeloglave supove i virili kroz prozorčić jurandvorske crkve kako bi vidjeli repliku Bašćanske ploče – divan izlet!
I na kraju, ali ne manje važan, taj ponos i dika svih Murterina, najljepše mjesto na svijetu – otok Murter. Na Murter me doveo dečko. Ja tu ne smijem ništa reći, jer tu je „najlipše“. Najlipše more, najlipše plaže, najbolji hamburger, kava i pizza, tu su Kornati, tu je sveti Rok, tu su kosti starih Rimljana. Tu je i Raduč sa svojim strašnim tunelom. Iako je sad već prebojano, kada sam prvi put došla tamo s voljom da obiđem vojne tunele, i kad mi je dečko rekao za natpise poput „hell enter“, „death is near“ i „sotona je poražen“ toliko sam se uplašila da mi je i sad muka penjati se i biti im blizu. Na Murteru je, svakako, posebna klima. Mene je najviše oduševila Betina sa svojom divnom crkvom i uskim kamenim ulicama poput labirinta, sa svojom tradicijom brodogradnje i mostićima u centru. Oduševio me i murterski izvorni govor. Lijepo je kada navečer još uvijek možeš čuti klapu i deranje „šije, šete“ iz okolnih kafića. Kada te na ulici pitaju „a čigova si ti moala?“.
Do sljedećeg susreta,
zdravo!
Rica
Post je objavljen 06.01.2021. u 15:28 sati.