Marketing
Osijek 1994. Vrijeme ni rata ni mira. Ne puca se, doduše, ali «one preko Drave» mogli smo čuti i vidjeti svakodnevno. I sve to vrijeme osjećaš u praksi ono da je Bog ljude stvorio na svoju sliku i priliku, ali im je dao slobodu izbora. Mi smo mogli početi mrziti. A nismo. Imali smo dragu malu crkvu u Stepinčevoj, s Petrovom mrežom na propovjedaonici i Luku koji se nudio biti provodnikom naše vjere u Nebo i nebeske ljubavi prema nama. Svakodnevno. U svako doba. Što je meni to značilo u tim danima – ne da se opisati. Ako sam kroz dvije najteže ratne godine u gradu u kojem mjesecima nije bilo djece, a rijetke žene umorne i blijede od života noću u podrumima a danju na poslu, gledala minama razrušene intime brojnih obitelji, krvlju poprskane zidove i stakla, izvještavala svakodnevno o žrtvama – po spolu i dobi... Teško je bilo odoljeti mržnji. Jako teško.
A onda je Luka stao s ona svoja dva modra, dječja oka pred nas i rekao da će biti lakmus preko kojeg ćemo primiti Ljubav! Da živim tisuću godina neću mu zaboraviti tu snagu vjere koju mi je dao. Od Isusa poslan u moj život.
Što se promijenilo?
Ma ništa.
Užasnuta od straha sam slušala moju prijateljicu kako mi govori o njegovoj nesreći i vrlo lošim prognozama za oporavak
Onda sam ga otišla posjetiti u Krapinske Toplice. Bila je tamo i njegova seka Mirjana. Tada smo se upoznale vani na hodniku. Kaže ona «Baš dobro da ste došli danas. Probat ćemo Luku staviti u kolica da sjedi nekoliko minuta, prvi put nakon nesreće.» Moj zadatak je bio stati iza kolica i držati mu glavu. Seka mu je neprekidno govorila nešto. Došla je liječnica. Ja sam cijelo vrijeme samo šutjela, u nekoj neopisivoj blokadi. Stavile smo Luku u kolica, ali on nije pokazivao nikakve znakove da ima išta s tim ili bilo čim što se događalo oko njega.
A mene je držao tako užasan strah cijelo vrijeme. Sebičan strah da ću JA izgubiti Luku.
Došlo je vrijeme kraja posjeta i tada sam rekla prve riječi : «Najdraži moj prijatelju. Ja sam, Ljubica. Ne znam čuješ li me uopće.» I tada sam po prvi put u toj posjeti vidjela ona ista dva modra dječja oka koja su me gledala kao onda u ratnom Osijeku. I sve je razumio. I vjerovao je, opet više nego ja. Ništa se nije promijenilo. Bio je to i ostao isti onaj Luka koji vjeruje i za nas kad posustanemo. I danas je tako U svojim kolicima trči i za nas koji često izgubimo put i nemamo pojma kamo idemo. Za to mora postojati nagrada. (Napisala: Ljubica Jakobljević)
Post je objavljen 05.01.2021. u 16:58 sati.