Blagoslovi, Gospodine, noćas bezbrojne zvijezde,
Nek svijetle još jače u rupama svemirskog luka.
Jer noćas sam otkrio tajnu
Njihove zlatnosti i muka!
Ta, zašto ne bi šutjele kad do njih boraviš Ti,
Koji u čarobnoj vječnosti Riječ govoriš svoju,
A ona je tako lijepa da stvorovi zanijemljuju svi
Koji je čuju?
I zašto se ne bi zlatile u beskrajnom nizu
Kad si im Ti blizu?
I kad ih zrake ognjene ljubavi diraju
Tvojega Svetoga Duha?
(Nemoguće je da zrake sunca na smiraju
Ne obuku brda sjajnošću svojega ruha.)
Noćas sam ja, Gospodine, neznatna i nevidljiva zvijezda,
Koja se beskrajem svemira gubi,
A kojoj je jedino svojstvo
I jedina sreća,
Da ti se u šutnji pokloni i da Te ljubi,
Veliko Trojstvo!
Blagoslovi noćas, Gospodine, šutljive zvijezde,
I njihova zlatnost da bude još veća!
(Rajmund Kupareo)