Ništa ne ostaje vječno, osim ljubavi, naravno. Koliko god teški ponekad trenuci bili - ratovi, bolesti, prirodne nepogode...sve će to jednog dana nestati. Da li nas to može tješiti? S jedne strane svakako da ali s druge na žalost ne jer sve te negative ostavljaju traga na svima nama.
Ne moramo ići daleko u povijest, dapače, tu nam je pred nosom...korona pa i svi ti potresi. Prije nego što se pojavio covid 19 i potresi, bili smo već uveliko otuđeni a sada...ne da smo samo otuđeni već sva ta situacija na sve nas djeluje pogubno.
Svađamo se oko sitnica, vrijeđamo se gdje god stignemo, napadamo ne više iz prikrajka već direktno...jednostavno postali smo bića totalno otuđena od svega imalo lijepog. U svemu vidimo zakukuljene zamke i podvale. Ne vjerujemo jedno drugom samo čekamo gdje bi i koga bi mogli dobrano ubosti...najslađe baš u srce.
Čast iznimkama kojih uvijek ima ali zna se čemu one služe tj. da potvrđuju pravilo. Na svima nama je hoćemo li tako dalje ili okrenuti list i početi iznova na daleko drugačiji način. Nadam se da će i takvo stanje među svima nama jednog dana proći...