Marketing
Pos'o, kuća, depresija
Danas je moj prvi radni dan nakon godišnjeg odmora. I Bože, toliko mi se bilo teško vratiti na posao. Da se dobro razumijemo, ja sam zaposlena tamo gdje su me najluđi snovi vodili i doista mi je sve potaman. No, već sam naučila da, koliko god imala sjajan posao, sama činjenica da zbog njega moram ustajati u zoru (meni je zora do 9) čini ga fokusom svih mojih mržnji dok se povlačim do fakulteta po kišnoj riječkoj ulici.
Svoj prvi honorarni posao sam dobila u srednjoj školi, kao hostesa na gradskom sajmu. Tri dana po par sati morala sam biti lijepa, ugodna oku i uhu, smiješiti se i ćaskati s ljudima te ih uveseliti kakvom sitnicom sa štanda kojeg sam predstavljala. Bilo je sjajno, laka para.
Na fakultetu sam se okušala i u studentskim poslovima poput rada u školi (samo sam potvrdila već do tada znano da to nije za mene), prodavanju cipela (dobila otkaz) i rada u dućanu mješovite robe. Na tom zadnje navedenom sam se čak i vrlo dobro snašla i držali su me dokle god se moglo držati studente i dok korona nije sve poremetila.
Nakon diplome slijedila je borba između velikog entuzijazma i želje za financijskim osamostaljivanjem te strpljenja i nadanja, jer su u jednom trenutku bila zabranjena zapošljavanja u svim državnim firmama. Poslala sam na desetke i desetke otvorenih molbi i hvatala svaki mogući natječaj – čak sam bila na razgovoru u firmi gdje sam trebala popisivati stvari iz građevinskog skladišta (ali sam istovremeno trebala imati znanstvenu diplomu kako bih potpisivala neke lijeve dokumente o kemijskim građevinskim materijalima). Nakon 6 mjeseci ostvaruju mi se sve želje i zapošljavam se te upisujem doktorat, ali…
…kroz sve poslove, koliko mi god bili bliski ili strani, stresni ili lagodni, fizički ili psihički teški, jutra su mi bila hororistična. Često se pitam dijele li i drugi ljudi taj isti osjećaj tako duboke tuge što se rastaju od svoja sigurna četiri zida, svog toplog kreveta, svog uspavanog partnera i odlaze u hladna jutra. Kod mene je to toliko izrazito da upravo pišem tekst o „buđenju na posao“ kao o jednom od najtežih životnih stresova.
No, korak po korak do posla pa lagano u dan, i odjednom, tamo oko podne shvatim da i ti laboratoriji i nisu tako loši, popije se kavica ili čaj, pa se mućka, razrjeđuje, pipetira do 15h kad krene lagana euforija jer se više odlazak kući ne broji u satima nego minutama. Kad dođem doma bacam se u krevet i zasluženo odrijemam jer sam od jutra samo mislila na baš taj popodnevni –isključujem mozak, zdravo svijete- trenutak. A onda oko 19h krene nervoza jer se sutra, što? – IDE RADITI. I tako u krug, a tko god me pita kako je na poslu, doista iskreno odgovaram „odlično!“. Zaključak, valjda sam samo lijena i volim svoj komfor.
Toliko, a sada se usredotočujem na nešto ozbiljnije stvari.
Zdravo,
Rica.
Post je objavljen 04.01.2021. u 15:00 sati.