Marketing
Sve ono što znam o sebi - sve je tako, tako malo!
Zdravo. Moje ime je Magdalena i gotovo se nikad ne pozdravljam sa „zdravo“, ali mi je ovaj pozdrav zapravo vrlo drag. S pomalo suhoparnim činjenicama, iz toplog kreveta, otvaram svoj prvi ozbiljni blog pod imenom "Sijedi pramen". Zašto i kako sam došla do tog imena - možda je jednostavnije da samo pogledate na fotografiju.
Rođena sam u studenom 1994., točno u 19:10 kada je na HRT-u započinjao večernji crtani za djecu. Moj rodni grad je Virovitica, no s njim nikada nisam bila osobito povezana. Prva sam u obitelji koja je tamo rođena – majka mi je Vukovarka, a tata je rođen u Zagrebu (nije pravi Zagrepčanin jer je tamo živio tek tri, četiri godine). Moje prezime Medved ličkog je podrijetla, no nemam nekih emocija niti prema Lici. Glavom sam i bradom, srcem i dušom istočna Slavonka. Vjerojatno ćete iz budućih tekstova uočiti i izrazit lokalpatriotizam.
Imam veliku obitelj. Ona najuža je zapravo prosječna – mama, tata, mlađa sestra i mačak. Čak i kad pređemo na generaciju iznad, imam jednog strica i jednu tetku. No prosjek onda podiže moja baka i njenih sedmero braće i sestara iz čijih se brakova rodiše mnogi mi ujaci i tetke.
Po struci sam magistra eksperimentalne biologije. Ne, nisam to željela biti. Zapravo, uopće nisam prirodnjak. No čudni su putevi Božji. Sada sam na doktoratu pa radim i studiram na Medicinskom fakultetu u Rijeci.
Imam dečka i par prijateljica. Nisam baš sposobna dugo održavati prijateljstva. Dovoljno je da kažem da više ni sa kim nisam u kontaktu iz osnovne i srednje škole. Kad dođem kući družim se sa susjedima, a odem u posjet i baki i djedu. Moja Mička bi se jedina mogla trznuti na to da u svom gradu nemam nikoga od prijatelja, no s tom su me djevojkom vezali osmerostrukim kumstvima, pa nas život, hoćeš nećeš, uvijek sudara. Veza je ipak nešto što uspijevam održavati, trčimo ka zatvaranju treće godine skoro pa konstantnog zajedničkog života pa sad kako bude. Tvrda sam što se tiče udaje i djece, nije baš ni mene lako prožvakati.
Dugo sam se bavila suvremenim plesom i glumom. Za ples jesam, a za glumu baš i nisam talentirana. Danas aktivno volontiram i plešem balet. Volim čitati i knjiga je uvijek uz mene. Mobitel mi je itekako uništio koncentraciju pa sam danas mnogo sporiji čitač i teže se odlučujem za ono „idem malo čitati“. No ipak, kada me pitate čitam li nešto, odgovor je uvijek da, jer, doista, stalno je nešto u điru. Trenutno – Kundera, Šala. Volim i glazbu. Najdraži izvođač mi je Dino Merlin. Volim i pjevati, ali nemam sluha. To što nemam sluha nije problem sve dok treba progovoriti engleski jezik. Mrzim engleski jezik. Bavim se i pisanjem. Najdraži i do sada najizbrušeniji oblik mi je kratka proza. To su tekstovi od 15-ak rečenica sastavljeni od vanjskih i unutarnjih „podražaja“.
Kao osoba sam izrazito staložena. Mnogo sam mirnija i tiša nego prije. Sklona sam melankoliji i tuzi. Sada se puno bolje snalazim i u sretnim trenutcima. U trenutku općenito. Prilično sam lijena. Volim pomagati, suosjećajna sam i, kažu ljudi, dobar slušač i emocionalno inteligentna osoba. Mislim da sam i dobar kuhar iako ne volim kuhati. Mrzim čistiti stan i vježbati. Od tih mi stvari bude zlo i poživčanim. Plačem na životinje i tužne tamburaške pjesme. Plačem i na ratni Vukovar i na neka vlastita tužna sjećanja. Radujem se izlascima, plesanju, odlasku u goste, palačinkama i iznenađenjima. Mogu biti okrutno hladna. Posebno kada nešto prelazi granice bola pa se pri „suočavanju s problemom“ pretvaram u robota.
Mnogo je još toga što bi se dalo reći. Zato sam i otvorila blog, jer mi neizgovorene misli truju tijelo. Stoga završavam predstavljanje, gasim laptop i selim se pred televizijski ekran gledati „Kraljičin gambit“. I ne, nažalost nisam dobila poriv za igranjem šaha.
Zdravo i za kraj.
Rica - im.ž. (G rice, V Rica/Rico?) Adrijanov nadimak za kovrčavo žensko, sada ga presiječem pogledom ako proba tako nazvati bilo koju drugu kovrčavu djevojku
Post je objavljen 02.01.2021. u 23:03 sati.