Te noći sam spavala slabo i isprekidano, iako redovno spavam dubokim snom. Te noći sam sanjala neopisive glupost iako obično ne sanjam ništa. Vjetar je napolju divljao, poslije je padala i kiša …
Bio je dan, i bio je to jedan tren poput bljeska munje, jedan bolan tren u kome se nekima, ničim izazvano, srušio jedan, dugo i strpljivo građeni, svijet.
Ipak, to jeste samo jedan tren, ali tren koji te položi na zemlju ili te vrati njoj. Šteta je, onome kome se desi takav tren, nepreboliva i nenadoknadiva.
Budiš se iz životne rutine i ne razaznaješ šta je to što se događa. Strahovita buka i lomljavina iz dubine. Nevjerovatna instalacija straha kakvu može proizvesti samo prirodna katastrofa. I umjesto da sumiraš godinu i da čekaš njen kraj, ona ne popušta, uvodi te u nova iskušenja. Iskustvo je važna stvar u životu (iskusila sam rano u životu šta znači nedostatakn iskustava), ali postoje i potpuno nepotrebna iskustva koja se ne mogu izbjeći. Otvoriš oči začuđeno, ugledaš nebo i drveće iznad sebe, ruševine pored ili preko sebe i ne znaš gdje se nalaziš i kako si tu dospio. i čini ti se kako je onaj prethodni trenunat beskrajno dalek, prekriven koprenom i beskrajno stran i osjećaš se potpuno ravnodušno prema njemu; ali se prema ovom bolnom trenutku ne osjećaš ni malo tako, jer znaš da si nepovratno napustio svoj prethodni život. I odbacio bi ovaj tren, pun čemera i jada, bola, …, i tiho izgovaraš riječ Amen; riječ sa kojom ćeš zaspati i buditi se, riječ koja će se pretvoriti u dugotrajnu misao i njeno ponavljanje, misao prožetu molitvom, uranjanje i potpuno poniranje u bezimeno i nadu; najvažnije je čuvanje srca u miru, i važno je da znate da niste sami ni ostavljeni.
Post je objavljen 30.12.2020. u 20:16 sati.